Piše:
Zoran Rakočević
Dušan Vukotić osoben je stvaralac u oblasti animiranog filma. Zahvaljujući njemu proslavljena je sad već čuvena Zagrebačka škola. Za desetominutno remek djelo „Surogat“ (1961) dobio je i Oskara 1962. godine kao prvi neamerički i jugoslovenski lauerat ovog priznanja. Crnogorac, član CANU, sarađivao je i sa poznatim časopisima ka što su „Jež“ i „Vjesnik“, oprobao se u raznim žanrovima animiranog filma, poigravajući se i sa naučnom fantastikom, hororom, bajkom, satirom, trilerom, melodramom.
Vukotićev stil je specifičan i lako prepoznatljiv. Njegov jezik je živ, komunicira izražajnim i karikaturalnim elementima, redukujući radnju na jarkost boje, dinamiku pokreta i dovitljivost gega.
Dugački brčići
Kratkometražno animirano ostvarenje „Mehanička kukavica“ jedan je od njegovih prvih radova kreiranih poslije završetka studija arhitekture u Zagrebu i dolaska u „Duga film“ 1951. godine, kada počinje njegova filmska karijera. Tematski, oslanja se na ono što je donosila nova država koja se nije samo oporavljala od velikih strahota Drugog svjetskog rata, već je i ušla u ubrzani razvoj privrede i naglu industrijalizaciju. Film je u najužem smislu kritika dehumanizovanog odnosa prema prirodi, a u širem kontekstu možemo ga čitati kao priču o univerzalnosti slobode.
„Kukavica“ počinje scenomizgradnje pruge. Čovjek, odnosno njegova karikatura predstavljena kao okrugla cjelina sa maleckim, tanušnim nogama, kačketom i brčićima koji dominiraju, kao da izlaze ispod kačketa, slaže elemente pruge, šinu na šinu, a potom poprečno „prosipa“ preko njih pragove. Dva duga brka ponekad pomažu rukama u nošenju pragova.
Čovjek je veseo i mrmlja neku pjesmicu. Dok skakuće naokolo, vrlo radan i razdragan, nailazi na drvo. Začuđen ovim neobičnim susretom, vadi projekat iz kapice i provjerava da li je u pravu. Drvo mu jednom od grana, kao rukom, poručuje da ga zaobiđe, ali Čovječuljak odbija. Trpa plan pod kapu i odlazi po testeru koja je, kao i sve drugo, djelimično očovječena, jer sjedi na panju i čačka zube drvenom čačkalicom, što je odlično poigravanje autora sa ironijom cijele situacije.
Sječa drveća
Drvo moli Čovječuljka rukama-granama da se zaustavi, ali sagrađenim šinama stiže lokomotiva i zaustavlja se na tom mjestu, ne mogavši da vjeruje da Čovječuljak još nije završio njene puteve. Dok lokomotiva puši ogromnu lulu, drvo posustaje u molbama, gušeći se u velikom dimu, a Čovječuljak orno završava radni zadatak. Drvo je posječeno.
Cijela ova scena je uvertira: glavna linija radnje tek dolazi. Iako smo ga detaljno opisali, zbog mnoštva kreativnih detalja i mudro osmišljenog sukoba (Vukotić nije samo potpisan kao glavni crtač, već i kao režiser) - uvod traje maloduže od 60 sekundi.
U nastavku, kako pada jedno drvo, tako u pozadini počinju da se stropoštavaju ostala. Slika se širi, ide prema totalu. Vidimo kako mnogi slični čovječuljci grade pruge, puteve, fabrike, mostove i kombinate. Na svim krajevima krče šumu. Red po red uplakanih i posječenih drva, pada dok okolo dime gordi visoki fabrički odžaci i ljute mašine.
Osvetnički let
U narednoj, trećoj sceni, u svitanje, kukavica na zidnom satu otkucava šest puta „kuku“, od kojih svako naredno podsjeća na pravi ljudski vapaj. Na posljednje „kuku“, ne vraća se nazad u razjapljena usta umornog pospanog sata. Odjednom zamaše mehaničkim krilima i isčupa se sa satnog jezika, izletjevši kroz otvoreni prozor. Ona nesmajano leti, ali njena krila pretvaraju se u prava, let postaje sve ljepši. Iz svih visokih solitera izlijeću ptice kukavice, svaki prozor se lomi. Mala stvorenja bježe iz zatvorskih ćelija.
Kreću u osvetu. Skupljaju se i kruže na nebu. Oblaci im prave dobrodošlicu, okružuju ih, stvaraju zaštitni kordon. Cvrkutom se sporazumijevaju i zauzimaju osvetniču formaciju, kao neka rimska legija. Najprije ugase dim koji kulja iz jednog od fabričkih odžaka, koji je probao da se obračuna sa njima plamenim mačevima.
Građevinski kran pokušava da ih uhvati opruženom dizalicom, bacajući sajlu kao ribarsku udicu. Dok haotično peca po nebu, kukavice ga podižu kandžama i bacaju na zemlju.Kadar se širi. Vidimo veliki rat kako se razbuktava.
Auto-putem juri četa vozila, svaki je stisnutih zuba sa dva krupna oka u sijajućim farovima. Komični dio distopijskog obračuna sa mehanizacijom i industrijalizacijom svakako je obračun sa automobilima: ptice se olakšavaju po njihovim šajbnama, haubama i sjajnim glazurama.
Automobilislijeću sa puta, a velika površina ceste, pružene između popadalog drveća, jauče od malih ptičjih „projektila“ koji joj se ređaju po „koži“ kao boginje i od kojih dobija temperaturu.
Nepobjedivo čudo
Nižu se slike borbe za prirodu. No, čini se da je kod Vukotića i ta bitka jedna velika alegorija napretka koji je nemilosrdan i nezaustavljiv – ne bore se živa bića, već umjetne ptice koje takođe funkcionišu po nekom vještačkom principu.
Da li je civilizacija osuđena na vještački život? Da li ovaj film koji prethodi velikom „Surogatu“ najavljuje ovo doba u kojem živimo, više od 60 godina nakon nastanka filma, dok nas prestiže vještačka inteligencija, dok su prirodni resursi već na izmaku snaga, a čovjek postaje žrtva sopstvene bahatosti? Ima li nade da će Zemlja opstati?
Odgovore možda pruža finalna scena. Na groblju posječene šume, poslije okršaja mehaničke ptice i mehanizacije, kad se svode računi i sahranjuju mrtvi, isklijava mlada stabljika, gledajući budnim okicama zgarište oko sebe.
Ptice se okupljaju skupljajući se oko nje, izvodeći rasplesani let ranjenim krilima. Mlada stabljika im maše usplahirenim listovima sa tanušne dvije grančice. Priroda se, u epilogu, obnavlja, i nema te katarstrofe koja će je potpuno ugasiti. Priroda je sama po sebi čudo protiv kog ćemo uvijek gubiti bitke, ali to neće umanjiti naš nemilosrdni necivilizacijski poriv da je uništavamo.
DIZAJN POSTERA: Srđa Dragović
