U naselju Banjica, u trospratnoj porodičnoj kući, uspio je da do sada skupi i da bibliotečki i muzejski sredi više od milion knjiga iz 90 zemalja svijeta.
Lazić živi u duhu dvije velike avanture, a to su skupljanje, čitanje knjiga i putovanja. Na pitanje šta je bilo odlučujuće da se prepusti ovim strastima, Lazić odgovara da je od rođenja osjećao veliku duhovnu glad, te da je upoznavanje različlitih naroda i kultura najljepši vid postojanja. U srži i jednog i drugog je potraga za znanjem. Četiri mjeseca godišnje u prosjeku Lazić putuje, dok ostatak vremena provodi baveći se Muzejom knjige i putovanja i, u manjoj mjeri, advokaturom.
POBJEDA: Često ističete kao metaforu da knjige skupljate već 250 godina, jer je vaš predak Mihajlo Lazić započeo s knjigama početkom 18. vijeka, a prvu porodičnu biblioteku Vaši su preci otvorili daleke 1882. Koja su to bila prva sačuvana izdanja i kolekcije knjiga u vrijeme početaka?
LAZIĆ: Moj predak Mihailo Lazić bio je sveštenik, započeo je porodičnu tradiciju skupljanja knjiga u mjestu Kumane u Vojvodini, pa su prve knjige bile crkvene, srpske i ruske. U to vrijeme knjige su bile najveće vrijednosti, pa se u porodičnim testamentima u spisku nepokretnosti, kuća i imanja, uvijek nalazio i popis knjiga.
Naravno, srpskih knjiga je tad bilo jako malo, tako da su sve do početka 20. vijeka u fondu preovladavala strana izdanja, na njemačkom, mađarskom, ruskom, češkom jeziku. Ja sam već deveta generacija koja se bavi kulturom i sakupljanjem knjiga u mojoj porodici, a kako je porodica živjela u Vojvodini u multietničkoj sredini, to se već vjekovima podrazumijeva da smo upoznati i bliski sa drugim kulturama, da govorimo više jezika. Kolekcija je sredinom 19. vijeka postala daleko značajnija, kada je Laza Telečki, prvi srpski profesionalni glumac, rođak porodice Lazić, ostavio veliki dio svoje biblioteke nama u amanet.
Od tada su intelektualci širom Vojvodine dolazili u kuću Lazića da pozajme knjigu.
POBJEDA: Kako doživljavate činjenicu i podvig da ste stvorili Muzej knjige i putovanja u zemlji koja ima najveći broj funkcionalno nepismenih u Evropi i gdje više od milion ljudi nema ni osnovnu školu?
LAZIĆ: Naravno, mi živimo u eri obrazovanja i strašno je da nas najobrazovaniji mladi ljudi napuštaju, a u zemlji ostaju oni sa daleko manje znanja i talenta. Međutim, nije strašna nepismenost koliko polupismenost, o tome je i Andrić govorio.
Nedostatak pismenosti nije uvijek nedostatak mudrosti i znanja. Pogledajte našu narodnu književnost, pa tu se zaista može naći vrhunska mudrost i vrhunsko književno izražavanje. Mislim da moj uspjeh ne bi trebalo nikoga da čudi, zato što je upravo ovakvoj sredini institucija koju sam napravio najpotrebnija.
POBJEDA: Koje su Vam najdraže knjige, najstarija i rijetka izdanja koja imate u kolekcijama Muzeja knjige i putovanja?
LAZIĆ: Moja porodica je od 1882. godine imala registrovano čitalište i knjige su još od tad pozajmljivali drugim ljudima. Mnogo je vrijednih knjiga u našem Muzeju. Recimo, tu su knjige čije su stranice napravljene od pirinča, koje se u slučaju gladi mogu pojesti, zatim na papiru pravljenom od slonovog izmeta, palminog i bananinog lišća, sa koricama od ljudskih kostiju ili mermera… Imamo i knjige u obliku lepeze, sa stranicama od tikovog drveta ili ispisane na svili ili štapićima bambusa. Imamo veliki broj dragocjenosti domaće istorije, od namještaja i predmeta sa dvora porodice Obrenović, oružja korišćenog tokom Prvog srpskog ustanka, pa sve do arhiva i pisama takvih veličina kao što su Uroš Predić, Savo Šumanović, Mihailo Petrović Alas, Miloš Crnjanski... Kod nas su legati i arhivi 40 najznačajnijih ljudi sa našeg područja. Između ostalog, u stalnoj postavci može se vidjeti i knjiga koju je Njegoš dobio na poklon od ruskog cara Nikolaja, sa Njegoševom bilješkom o tom događaju. U Muzeju se nalazi posebna kolekcija pisaćih mašina Gvida Tartalje od prije Prvog svjetskog rata, sa ćiriličnom i latiničnom tastaturom, potom Bore Ćosića, Filipa Davida, Milovana Danojlića…
(opširnije u Pobjedi)
