Angkor Vat na Ribnici

Šaman i namjernici

Poput nekog katapulta na drugi kraj svijeta ili kapije koja ruši zakone prostora i vremena, stepenište ispod nekadašnje Alo-alo stanice na Mostu braće Zlatičanin otkrivalo je neočekivan prizor. Natpis „Atelje Odeon'“ ispred neobične betonske konstrukcije tek je donekle objašnjavao, naslućivao o čemu je tu riječ. A proćelav starac na ulazu, umjetnik nalik drevnom šamanu, čekao je namjernike.

Tako je primjereno malim sredinama, što Podgorica jeste bila do prije nekoliko decenija - da se strahom reaguje na nešto novo, drugačije. Baš tako su majke iz „Metalke“ i starovaroških kuća odvraćale djecu od „tamo onog“ mjesta na Ribnici, gdje ih čeka neki vještac, opasan ili polulud čovjek... Sa nadimkom Zemljin, od kog ni on sam nije bježao.

Rastanak u hramu

„Odeon“ je bio „samo“ originalan, hrabar projekat vajara Buda Krcunovića koji je inovativnu tehniku obrade betona iskoristio da približi grad Ribnici. I pokuša da ga vrati staroj Tabani, naselju kovača i kasapa koje je nestalo šezdesetih godina prošlog vijeka, odlukom tadašnjih vlasti da posljednje porodice sa Ribnice presele na Konik.

Dok je priroda sve brže brisala vidljive znake da je tu, u gustom granju, nekada postojalo nešto - „Odeon“ je očajnički pokušavao da, u raskoraku, spoji rijeku sa gradom. I prošlost sa sadašnjošću.

Na kraju kultnog filma „In the Mood for Love“ (2000) kineskog režisera Vong Kar-Vaja, jedan od najvećih glumaca današnjice Toni Long oprašta se od neostvarene ljubavi u hramu Angkor Vat. I šapuće joj san među drvenim zidinama...

- Pamtiću te promašene godine poput pogleda sa prašnjavog prozorskog rama. Prošlost je tu nešto što možeš da posmatraš, ali ne i da ga dodirneš. I svaki pogled je opsjena, kao u izmaglici - glase posljednje izgovorene riječi u jednom od najvećih filmova našeg vijeka.

Prostor sjećanja

„Odeon“, izgrađen na javnoj površini, odstupio je sa Ribnice onda kad za njega više nije bilo mjesta u tržišnoj utakmici. Prije deceniju i po, baš tu je sagrađen hotel „Nikić“. S jedne strane, utješno djeluje saznanje da je konstrukcija ipak sačuvana „u jednom komadu“.

S druge, ispravnije je reći, da je „Odeon“ konačno pronašao svoju Tabanu. Sada nastanjuje isti prostor sjećanja i nedorečenih uspomena koje možemo da uhvatimosamo kao pogled u retrovizoru, u kom treperi raskrsnica sa pogrešnim izborom, na koju više ne možemo da se vratimo.

Opojne priče

U svijetu antičkih Grka i Rimljana, odeon je građevina posvećena muzici, utočište za one koji su sebi slične prepoznavali u pjesmi. „Mjesto pjesme“ je i bukvalan prevod sa starogrčkog jezika.

Eto, na tom mjestu susreta, generacije onih čija je znatiželja bila jača od straha i predrasuda, stupale su niz prve stepenice sa Mosta braće Zlatičanin. Dolje, u „Odeonu“, umjesto mračnog šamana, pronalazili starca spremnog da njihovu stvarnost začini nekim opojnim pričama i slikama prebrzo zaboravljene prošlosti. I posije sjeme izuzetnog senzibiliteta, za budućnost grada koji je pronašao širinu u modernosti.

Jedna takva Podgorica će sigurno naći put do neke nove Tabane na Ribnici. I raskrčiti zaraslo stepenište, što krije tajnu „Odeona“.

Stojan STAMENIĆ

FOTO: FB grupa Podgorički cikotići