Spomenici dobra kao i spomenici zla čine da narod pamti prošlost i pobuđuje ga da se dobrijema divi i klanja, a zle da prezire i proklinje! - zapisao je Stefan Mitrov Ljubiša u Pripovijestima crnogorskim i primorskim. Nauk sadržan u mislima velikog Ljubiše treba posebno imati u vidu u vrijeme kada na brojna obilježja, dobra i loša, pada zaborav, a nove generacije gube šansu da odvoje dobro od zla.
PAMĆENJE
Crna Gora je zemlja bogate i zanimljive istorije o kojoj nam, između ostaloga, svjedoče i brojni spomenici i građevine stari decenijama i stotinama godina.
Međutim, mnoge smo prepustili zubu vremena. Tukidid, „otac naučne istoriografije“, govoreći o atinskim i spartanskim spomenicima, a upućujući na spartansku nezainteresovanost za spomeničku raskoš svojstvenu Atinjanima, kaže: „Pretpostavimo, na primjer, da grad Sparta bude napušten i da samo hramovi i temelji građevina ostanu, buduće generacije bi, kako vrijeme prolazi, veoma teško povjerovale da je ovo mjesto bilo moćno kako se predstavljalo“ (Tukidid, Peloponeski ratovi, Beograd, 2010, 1.10). Svaka generacija podizala je spomenike misleći time da trajno obilježi uspomenu na svoje pretke.
Pokazuje se, međutim, da to nije tako ako izostanu drugi oblici čuvanja narativnog sjećanja. Poslije Prvog svjetskog rata Crna Gora je pripojena Srbiji, i preko nje stupila je u zajedničku državu Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca. Crnoj Gori u novoj državi nijesu priznata prava koja su proisticala iz njene istorijske posebnosti i državno-pravne individualnosti. Odlukama Podgoričke skupštine 1918. godine prestala je postojati Crna Gora kao samostalna država.
Zbog nezadovoljstva novostvorenim stanjem ubrzo dolazi do oružanog ustanka, koji je zahvatio velike djelove zemlje. Oni koji su bili poštovaoci crnogorske dinastije i vjerovali u nezavisnu crnogorsku državu nijesu se mirili sa činjenicom da Crna Gora bude pripojena kao bezimena oblast Srbiji. Time bi se ukinulo sve ono što je do tada imala. Stanje u Crnoj Gori u deceniji koja je uslijedila poslije završetka Prvog svjetskog rata, slikovito bi se moglo predstaviti izjavom šefa javne bezbjednosti Živojina Lazića 1923. godine koji kaže: „Život u Crnoj Gori vrijedi koliko jedan metak“. Tokom ovih godina bilo je dosta sukoba, o čemu nam svjedoče mnogobrojni žandarmski spomenici na grobljima širom Crne Gore, a koje je podizala Kraljevina. To su sve jednoobrazni sa metalnim pločama na kojima se vide osnovni podaci poginulih žandarma.
ZNAČENJE
S druge strane, u jednom broju slučajeva bilo je zabranjeno sahranjivanje komita u grobljima kod crkava, tako da su komitski spomenici najčešće na lokacijama gdje su oni ubijeni.
Zar spomen-obilježja nijesu tu da nas uvijek podsjete da nikada ne zaboravimo na prošlost. Oni predstavljaju nijeme svjedoke prošlosti, ali i glasnike opomene svim budućim pokoljenjima, markirajući istoriju kao predodređeno kretanje ka boljoj budućnosti.
Ovi spomenici nijesu samo spomenici komitskom pokretu, već su postali spomenici progresivnoj, slobodnoj i nezavisnoj Crnoj Gori. Na jednoj pratećoj fotografiji, snimljenoj prije deset godina, umjesto spomenika na mjestu gdje se nalaze kosti trojice crnogorskih komita nalazio se kontejner za smeće. Ta slika nameće krucijalno pitanje: Da li će se država Crna Gora makar i simbolično odužiti ljudima koji su ginuli za njenu slobodu?
