Profesor Univerziteta i zaslužni građanin Rosarija Mirko Bućin susreo se tek u 87. godini sa najbližima iz grbaljskog sela Kubasi, odakle je 1911. godine u Argentinu otišao njegov otac Rade (Rafaelo). - Putovao sam po svijetu i svuda sam bio turista, danas sam u svojoj kući, svojoj Crnoj Gori. Hoću da je upoznam, makar na dan, da vidim sve one ljepote o kojima sam čitao - rekao je Mirko 12. septembra u Budvi kada se konačno susreo sa rodbinom.
SUSRET PUN EMOCIJA
Mirkov bratanić Budimir kaže da je scena bila puna emocija, kako samo može izgledati porodični susret ljudi koji se nikada nijesu upoznali, a i mislili su da se nikad neće vidjeti. Priča seže u 1911, kada su se iz kuće Nika Stijepova Bućina u svijet otisnula četiri brata: Rade, Vojin, Stevo i Ilija, a na ognjištu su ostali još dva brata (Lazo i Tomo) i sestra (Stane).
Na odlazak ih je primorao sve teži život, nemaština u brojnoj porodici. Rade (Rafaelo) odlučio je da domovinu zamijeni Argentinom. Nije ni u Rosariju bilo lako, ali se polako kućio i skućio, formirao porodicu, a vezu sa braćom u Grblju održavao je pismom. SUDBINE: Mirko Bućin prvi put došao iz Argentine u svoj Grbalj u 87. godini Ispunjena porodična želja - Posljednji pisani trag između Rafaela i njegovog bratanića Nika Lazovog bio je 1955. godine. I od tada do 1981. kada je umro, Niko je imao nadu da će se, ipak, neko javiti. I na samrti je govorio djeci da će otići u grob, a neće znati ,,što je sa njima u Argentini i ima li tamo živih“. Rafaelo je svojevremeno pozivao čitavu Nikovu porodicu da dođu da žive tamo, ali nije bilo lako napustiti ognjište - podsjeća na porodičnu priču Nikov sin, a Lazov unuk Budimir.
I od 1955. nikakav glas nije dolazio iz daleka svijeta, a i kako će kad niko nije znao naš jezik. Na drugoj strani svijeta, u Argentini, porodica Bućin je gajila nadu da će kad tad vidjeti nekoga od svojih. Sva pisma su sačuvana. - Kada su nade već izgubljene, 2016. godine javili su iz Kotora da je dolazio neki Bućin iz Argentine da traži svoje. Međutim, pošto niko nije znao ko su mu najbliži, otišao je ,,neobavljenog posla“. Otišao je nazad u Dubrovnik, pa istim putem u Argentinu. Ostavio je adresu i kontakt je uspostavljen. Najavio je dolazak i od tada smo razmjenjivali poruke - kaže Budimir.
ODUŠEVLJEN LJEPOTAMA
Kad je došlo vrijeme susreta – željno iščekivanog sa obje strane – htjeli su da ga što bolje iskoriste. - Dan boravka u Crnoj Gori iskoristili smo da obiđemo sve od Budve do Kotora, kroz njegov Grbalj. Sa njim je bila i kćerka Marijana, grafička dizajnerka. Krenuli smo od Budve preko plaže Ploče. Mirko je bio oduševljen čistim i toplim morem, jer je kod njih more hladno - kaže Budimir. Posebno dirljivo bilo je u grbaljskom selu Kubasi, gdje je rođen Mirkov otac. Do porušene kuće se teško moglo stići, pa i nijesu insistirali, s obzirom na njegove godine. Za uspomenu je dobio fotografiju.
- Otišli smo na grob gdje su mu sahranjeni đedovi i prađedovi. Kad je sjeo na kamenu ploču, imao sam utisak da se za nju prilijepio. Putovali smo dalje do Bigove, Kotora, preko Lastve grbaljske i nazad do Budve, gdje su prenoćili i ranom zorom otišli nazad.
Mirko nije vjerovao da je Crnogorsko primorje toliko lijepo, žalio je što je sve proteklo brzo. Suzne oči sa obje strane i zadovoljstvo što je ipak bio tamo odakle su njegovi. Velike su godine, ali nadamo se da ćemo se, ako on ne bude opet došao u Crnu Goru, sresti sa njegovom kćerkom Marijanom. Nevjerovatna je njena želja za ovim krajem i napravila je veliki broj fotografija. I danas kada se sjetim 12. septembra, oči su pune suza. Želja moga oca Nika se ispunila - zaključuje Budimir Bućin.
