Svake godine, dok se bliži Božić, razmišljam o 23. decembru davne 1888. Te noći Vinsent Van Gog odsjekao je lijevo uvo, ostavivši samo mali dio resice. Toliko je filmova, knjiga, pjesama u kojima je opjevan ovaj, kako ga mnogi zovu, „famozni incident“. Čitajući ih, lako je postati inspektor, istražitelj, forenzičar. I nijednoj priči ne vjerovati potpuno. Jer, možda ipak nije čuo glasove, niti su ga spopale prikaze. Možda je u tom momentu, u dobro poznatom ogledalu agonije i ekstaze, samo vidio nešto što ga je pratilo cijelog života – sjenku suncokreta.
Ne, Vinsentu se nije desio nikakav „incident“. Dogodila mu se noć crnih ptica. Kao zalog da razmislite o tom 23. decembru, tu je nekoliko priča, scena, teorija. Vi odaberite onu koja vam odgovara, a ja se samo nadam da ćete barem u jednoj prepoznati – strasni riđi cvijet.
PRIČA PRVA
Nedjelja, 23. decembar 1888. Pada kiša, već treći dan neumorno pljušti po kaldrmi u Arlu. Puni cipele skitnica, kljuca u krov Van Gogove Žute kuće na Trgu Lamartan, curi u bordelu u ulici „dobrih malih žena“, kako je zove Vinsent. Uporne kapi čačkaju razum, kradu sunce iz riđeg srca. Um mu se muti i od krajnje naelektrisane rasprave sa prijateljem.
Na jednoj strani stola u bordelu sjedi Pol Gogen, masivan, gord, zajedljiv i tvrdoglav. Na drugoj, ćutljivi Vinsent. Pridružuje im se Rašel, djevojka iz bordela, Vinsentova ljubav. Na stolu je apsint – stari Van Gogov neprijatelj.
Vrijeme je da se prijatelji rastanu. Prošlo je tri mjeseca otkako on i Gogen žive zajedno, druguju, piju i diskutuju. Pol odlazi u Pariz, možda se vrati u Bretanju, ode na Martinik ili Tahiti. Teo je prodao njegove slike, pa može bilo kuda.
Gogen je provokatorski raspoložen. Okrutno se šali sa Vinsentovom posljednjom neuspjelom prodajom platna. Podsjeća ga na dug prema bratu. Podsjeća ga da se Teo vjerio i da ga više neće trpjeti kada se oženi.
Van Gog grize lulu i guta zelenu tečnost. Gogen požudno gleda Rašel, dodiruje je i naziva kurvom. Oči joj peku suze srama. Gogen baca dva novčića na sto da „pokloni“ Vinsentu djevojku - fille de maison. Pridružuje im se još jedna. Žaki odvodi Gogena u svoju sobu.
Razgoropađeni Pol najavljuje da će noćiti u hotelu prije sjutrašnjeg puta u Pariz. Odlazi psujući rupčagu od grada i Vinsentovu ljubav. Rašel ga naziva parazitom, skotom koji je ljubomoran zato što su Vinsentove slike bolje. Gogen se ustremljuje na nju. Van Gog ustaje i prijeti da će ga ubiti. Gogen mu psuje brata, Vinsent uzima čašu. Promašuje ga, staklo puca udarivši u zid.
Gogen nasrće na Vinsenta i drmusa ga kao lutku. Rašel pokušava da ih razdvoji, ali je Gogen baca na pod. Vinsent mu razbija flašu o glavu. Razdvajaju ih poštar Rulen, vlasnica bordela madam Viržini i Žaki.
- Gubitniče, ludače, svi će saznati kakav si! – glase posljednje Gogenove riječi upućene Vinsentu.
Riđokosi slikar ima pogled životinje uhvaćene u zamku.
Kasnije te noći sjevernih srca, u 23:30 sati Vinsent traži da vidi svoju Rašel. Ima nešto za nju. Bleđi nego duh pod crnom beretkom (nikad ih nije nosio) čeka u podnožju stepenica. Oko glave ima krpu umrljanu bojom. Boja je krv.
Vinsentova ruka kreće ka obrazu unezvijerene Rašel. Nježno je miluje. Potom vadi drugu ruku iz džepa. U njoj je poklon umotan u novinsku hartiju. Ne skidajući pogled sa Rašelinog lica, Vinsent kaže: „Sjećaćeš me se!“ (franc. „Tu te souviendras de moi“). Rašel uzima hladni i vlažni zamotuljak. Mrak.
PRIČA DRUGA
Nekoliko dana prije 23. decembra, Teo šalje novac. Gogen i Vinsent troše ga na duvan i apsint, misleći da će smiriti živce. U Žutoj kući vlada bura. Svađaju se danima. Gogen podgrijava diskusiju.
Govori mu da su boje na slici „Suncokreti“ monotone i nepotpune. Prezire i vrijeđa Vinsentove omiljene slikare. Psuje Delakrou, Rembranta, Montiselija, čak i Milea, Vinsentovog idola i duhovnog oca. Govori mu da nikada neće postati umjetnik, da nije sposoban da naslika ništa hladnokrvno.
Vinsent bukti. Pa on i ne želi da slika hladnokrvno! Njegova ljubav prema slikarstvu je vrela kao sunce, topla kao krv. Zbog toga je i došao na Jug, u Arl. Želi da ljudi osjete njegova platna. Svjetlost, jačinu sunca, bujanje žita, sok jabuke, grožđa, život bića, patnju...
Te noći Vinsent ne može da spava. Bdi iznad Gogenove postelje i čudno ga posmatra. Svađaju se zbog čorbe. Gogen ga optužuje da je u šerpu sipao boje. Vinsent se smije i na zidu piše „Ja sam Sveti Duh, ja sam zdrav duh“ (franc. „Je suis Saint Esprit, Je suis sain d'esprit“).
Sjutradan bjesni oluja. Gogen saopštava Vinsentu da se vraća u Pariz. Njegov prijatelj je razoren. Ponovo će ostati sam. Srušen je san o zajedničkoj Žutoj kući svih slikara Juga. Očajnički ga ubjeđuje da ostane, da zajedno naprave slikarski komunizam u kome će im se pridružiti Sera, Sezan, Lotrek...
Gogen se divljački smije. Vinsent ga gleda ukočeno. „Jato crnih ptica sletelo je s visina. Hiljade crnih ptica, koje su graktale i lepetale krilima. One su se bacile na Vinsenta, udarale su ga, letjele mu kroz kosu, ušle u nos, u usta, u uši, u oči, obavijajući ga teškim, crnim, sparnim oblakom lepršavih krila.“
Dvadeset trećeg decembra naveče, odlaze u javnu kuću. Gogen želi da proba neku „lijepu, debelu djevojku“. Samo da to nije Rašel...
Ulaze u „kuću tolerancije“ - Maison de Tolerans. Ova Rašel mlađa je od prethodne. Šesnaestogodišnjakinja bucmastog lica, krupnih plavih očiju, crne kose podignute na tjemenu. Niska, oblih bokova, okruglog trbuha.
Vinsent je zove Golubica (Pižon), a ona njega Fu-ru (Fou Rou). Sasvim luckasta, izjavljuje ljubav njegovim smiješnim, mekim, okruglim ušima, kao kod psetanceta. „Ako nemaš pet franaka, odsjeći ćeš uvo i daćeš mi ga. Staviću ga na sto i igraću se sa njim svake večeri.“ Te noći, ponovo mu je zatražila malo, smiješno uvo, prišiveno kao kod njene lutke.
Gogen je oposlio svoje i izašao. Dok je hodao trgom Lamartan, čuo je korake. Vinsent je trčao za njim sa otvorenom britvom u ruci. Gogen ga je gledao prestravljeno. Van Gog je zastao i potrčao ka Žutoj kući. Pol je te noći spavao u hotelu.
Fu-ru je stao ispred onog istog ogledala pred kojim se ogledao dok je slikao autoportret. Podigao je britvu, osjetio dodir čelika. Oprao je uvo, uvio ga u papir za crtanje, pa u novine. Ispunio je obećanje dato Golubici.
Kada joj je predao smotuljak, Rašel se onesvijestila. Sjutradan u pola osam Gogen se vratio i zatekao rulju ispred Žute kuće. Konstatovao je da je prijatelj živ i vratio se u Pariz.
PRIČA TREĆA
Treća priča je moja. Treća priča je vaša. Treća priča je naša, pokajnička. To je priča o visokom, pognutom, neosunčanom suncokretu, koji je bio usamljen kao strašilo.
Tu treću priču ispričao nam je, bojama a ne riječima, skromni, neambiciozni, usamljeni genije. Riđi ludak koji „pali cvjetove.“ Lud samo za one koji nijesu znali da cijene njegovu ljubav prema umjetnosti, opaljeno lice ispod šupljeg, slamnatog šešira, čvornovate ruke sadilice, ozeble noge u prevelikim cipelama.
Fu-ru je sažvakao život, dotakao zemlju, ušao u jamu, pozlatio svaku vlat trave i naselio se na zvijezdu. Ugnijezdio se na zvjezdanom, zvjezdanom nebu, našao Žutu kuću, samo za sebe. Otplatio je dug.
Vinsent je pisao: „Praznih stolica ima svuda i biće ih još više. Prije ili kasnije, svi mi ostavljamo prazne stolice za sobom“. Ali, za ovo nije bio u pravu. Van Gogova stolica nikada neće biti prazna...
FOTO: reddit.com / pinterest.com
