Piše: Prof. dr Milorad NIKČEVIĆ
A čuvena etnologinja Jelka Radauš Ribarić žestoko se pobunila svjedočeći da je to „crnogorska nošnja Perojaca iz njihova zavičaja Crne Gore koju su donijeli iz Crmničke nahije“ 1757. godine.
Najnovija priča o narodnoj nošnji na „Crnogorcu“ i njegovim epskim guslama koje je svirao u Pekingu, uveliko me podśećaju na tu opskurnu priču. U posljednjih stotinu, pa i više godina, bio je veliki broj negatora crnogorskog naroda, njihove materijalne i nematerijalne duhovne kulture. Oni su bili različitih intelektualnih razina i slične političke orijentacije i usmjerenosti. O tome je naš istaknuti istoričar i kulturolog dr Danilo Radojević pisao iscrpno i poodavno.
Pobliže, političke manipulacije crnogorskim kulturnim nasljeđem počele su vrlo davno. Ponajviše je taj projekt „uzrio“ u prvoj polovini 19. vijeka, pojavom velikosrpskih programa za uspostavljanje srpske dominacije na Balkanu, odnosno programom stvaranja tzv. Velike Srbije!
Od tada do danas ona čini stalnu konstantu srpske nacionalne politike prema Crnogorcima i njihovoj dijaspori pa ma gđe bila. Odgovarajućim kvaziargumentima i zamjenom teza oni opskrbljuju naučne, obrazovne, kulturne i subkulturne institucije u Srbiji i u Crnoj Gori kako bi urodile i pale na plodno tlo. Sve to čine u namjeri potiranja Crne Gore i crnogorskoga naroda, njihove svijesti o nacionalnoj i narodnosnoj samobitnosti; kako bi se obesmislila crnogorska kultura, crnogorska neovisnost, državotvornost, crnogorski jezik, Crnogorska autokefalna crkva, sjajna povijest, civilizacija i njihova višestoljetna i bogata kultura.
Dakle, prema onoj premisi M. Kundere, narodi se „likvidiraju tako da im se ponajprije oduzme pamćenje. Unište im se njihove knjige, njihova kultura, njihova povijest. A neko im drugi napiše knjige, izmisli im jezik, drugu kulturu, povijest i običaje. Narod tada počinje sumnjati i zaboravljati ko je i što bio“... Sve se to, naravno, sručilo na Crnogorce, naročito snažno u razdoblju „bijelog terora“, poslije Podgoričke skupštine (1918), pa tokom jugoslavenskih „bratskih“ konstitucija, u vrijeme kad se vršila beskrupulozna „paranaučna premetačina“, kleptomanstvo svih žanrova slojeva crnogorske kulturne baštine; posrbljavanje svega onoga što je nosilo, ili još danas ponegdje nosi, atribucije crnogorskog čovjeka, naroda i njihove autohtone državnosti.
Naravno, kako smo to na drugom mjestu, istakli (Odbrana identiteta - razgovori/intervjui u Odsjaji kultura Hrvatske i crnogorska kultura stoljećima, Zagreb, 2002), s iznimkom samo nekih elemenata, lokalnog, skaradnog i folklornog. Od tih naznačenih spojnica folklora pravili su srpski komediografi sprdnju, mozaik i prototip Crnogoraca, smušenog zavičajnika, patrijarhalnih i zatucanih arhetipova; toposa zavičajnog primitivca i u najgrubljoj riječi epskog/guslarskog, komičnog i smušenog „slobodarskog“ junaka. On je u njihovoj komediografskoj i filmskoj vizuri i produkciji poprimao još drastičnije primitivno-epske dimenzije: crnogorskog seoskog ambijenta i stočarskog čobanina!?
Dugo razdoblje sjajne iskonske Duklje i Zete – koje je činila samobitna dinastija Vojislavljevića, pa kasnije evropsko orijentiranih Balšića, s predominacijom katoličanstva i njihove izvorne, i nadasve čuvene kulture Crnojevića, sve do kraja 15. stoljeća nigdje se nije spominjala ili se namjerno prešućivala i zaobilazila. Što više, u nedostatku vjerodostojnosti ta se srednjovjekovna crnogorska država Duklja/Zeta, poradi kontinuiteta njihove države Raške, proglašavala Srbijom i njihovom izvorno-kontinuiranom državom.
A da ne govorim na ovom mjestu kakav je drastični položaj Duklja i Zeta zauzimala prostor u njihovoj enciklopedistici. U razdoblju crnogorske duhovne klonulosti, svjetska inozemna, naučna i politička središta, poslužena iz središta „Srpske naučne škole“, antidatirali su početke crnogorske kulture i državotvornostii, bezočno je situirajući u srpsku okupatorsku nemanjićku dinastiju.
I Crnogorska autokefalna crkva, slobodna jedino nekada u „moru turskog carstva“, proglašena je „svetosavskom tradicijom“, a i danas je proglašavaju nedostojnom sektom i otpadništvom. I crnogorski autohtoni jezik, na kojemu su crnogorska đeca stekla prvu roditeljsku komunikaciju, upoznali svijet oko sebe, ośetili prve slike i životne preokupacije oko sebe, usvojili muzičke emocije, radosti i čudesno neraskidive doživljaje materinskog jezika, proglašavali su ga do nedavno „zavičajnim“, „pokrajinskim“, „dijalektalnim“, „primitivnim“ i „provicijalnim“ jezikom kojega se treba duboko stiđeti.
Tako su đeci, a bogme i odraslim ljudima, srpskim „intelektualcima“ usađivali korijene niže ljudske vrijednosti, komplekse i traume koje nose i danas mnoge „obrazovane“ generacije crnogorskih ljudi.
A da ne govorim na ovom mjestu kakav su status pridavali crnogorskoj književnosti sve do pojave moje studije/ disertacije Crnogorska pripovijetka između tradicije i stvarnosti (1978) i pojave našeg kapitalnog projekta Istorija crnogorske književnosti (N. Kilibarda, R. Rotkovića i M. Nikčević) u tri toma, koje su učinile prekretnicu u obrazovanju akademskih građana i omladine (2012).
(Autor je akademik DANU)
