Dileme što ih je ovih dana jedan ozbiljan skupštinski prijedlog za izradu zakona o crnogorskome jeziku otvorio samo su potvrda da u nas još nijesu riješena pitanja jezičkoga zakonodavstva, pitanja jezičke politike i planiranja.
Ta voljom politikantskih manipulacija i laiciziranjem često obesmišljavana pitanjakonačno su došla na red i moraju biti riješena. Poznato je da je jezik „oruđe kulture“ (P. Ivić), da je jezik neodvojiv od društva i čovjeka, te stoga ne čudi što bezmalo svi imaju potrebu da se uključuju u raspravu, predlažu i sude o rješenjima u vezi s tim. Konstantna upućenost na jezik i ono što se događa u vezi s jezikom, međutim, ne znači da su svi sudionici rasprave u pravu.
O inicijativi za izradu zakona o crnogorskome jeziku ubrzo nakon njezine objave konkretne i stručne osvrte dali su Sanja Orlandić, Milenko Perović i Adnan Čirgić. S druge strane, umjesto priče o jezičkome zakonodavstvu najčešće se u izjavama i komentarima pokušava osporiti identitet crnogorskoga jezika i utemeljenost standardološkoga procesa − što je kao prigovor neosnovano; ili se omalovažavanju crnogorskoga jezika nudi mistifikacija cijeloga posla pričom o nacionalizmu, fašizmu itd. – što je potpuno besmisleno i diletantski.Prvo spoticanje učesnika rasprava o jeziku o naučne kriterijume posvjedočuje se u pogledu nerazumijevanja kategorija sistem (lingvistika) i standard (sociolingvistika).
MANIPULACIJE
Očigledna je i zla namjera manipulanata što nastoje predstaviti kako je standardni crnogorski jezik sveden samo na njegov jotovani lik. Objavljeni su Gramatika crnogorskoga jezika i Pravopis crnogorskoga jezika tako da se od bilo kojega osnovca može saznati da su standardnim crnogorskim jezikom prihvaćeni kao ravnopravni nejotovani i jotovani oblici. Iz dijela srbistikegodinama projektuju ideološka i etnolingvistička stanovišta XIX vijeka na prilike u južnoslovenskome jezičkom prostorukraja XX i XXI vijeka. Ovđe vrijedi dodati uporne pokušaje predstavljanja
Crnogoraca kao boraca protiv ćirilice, zapravo pokušaj razvijanja utiska da Crnogorci nemaju tradiciju, nemaju pisma, nemaju nasljeđe ni duhovnost. Ovakvi konstrukti najuočljiviji su u sprezi klerikalnoga i folklornoga oblikovanja istorije i uvijek, reklo bi se, računaju na neobrazovanost i neinformisanost. Jedan će opet manji dio javnih djelatnika kao doprinos montenegristici predstavitinegiranje crnogorskoga jezika i kulture Deklaracijom o zajedičkome jeziku, za kakve je poslove naš narod davno bio skovaoocjenu: „magla rabota“.
Iako je, ovo treba podśećanja radi istaknuti, dio potpisnika Deklaracije svojevremeno radio u Savjetu za standardizaciju crnogorskoga jezika te još tada najavio „pravi, ozbiljno urađen“ pravopis − stručna i naučna javnost nije to njihovo prije desetak godina najavljeno djelo još dobila. Obrni-okreni, svjesni svojega nerada i skromnih potencijala ta grupica obmanjivanjem javnosti nastoji remetiti one koji zaista rade.
Kod nas se olako prelazi preko činjenice da nije jednostavnostandardizovati jezik, planirati, brinuti o prestižnosti standarda i zaštiti njegovih funkcionalnih stilova itd. Nažalost, većina problema iz toga korpusa slična nam je ili identična s onim što je zadesilo jezike i kulture iz okruženja, među njima i one koji su kadrovski i institucionalno mnogo ispred crnogorskoga društva.
Da to i ilustrujemo jednim primjerom: u Srbiji Institut za srpski jezik (nekad srpskohrvatski) SANU postoji već 70 godina, Odbor za standardizaciju srpskoga jezika SANU postoji već 20 godina, a njihovi su osnivači i djelatnici bili autoriteti koji su u toj kulturi i te kako priznati (spomenimo Belića i Ivića). Međutim, uza sve mehanizme ustanova i preduslove koje garantuje ugled višedecenijskih institucija i velikoga broja stručnjaka, primjetno je da struka i javnost u Srbiji govorio znatnom broju problema.
UKLJUČIVANJE AKADEMIJE
Podrazumijeva se uključivanje akademije nauka i umjetnosti neke države u aktivnosti oko službenoga jezika te države. Činjenica je, međutim, da se u Crnoj Gori sve vrijeme dešava potpuno suprotan proces: Crnogorska akademija nauka i umjetnosti nije se oglašavala kad je usvajan Ustav Crne Gore, nije učestvovala u normiranju crnogorskoga jezika, a poznato je takođe da nije radila na dodjeljivanju međunarodnoga koda za crnogorski jezik.
Kreiranje i praćenje sprovođenja jezičke politike prvenstveno je u rukama državnih institucija s neizostavnim osloncem na preporuke i mišljenje struke. Zna se što podrazumijeva planiranje korpusa a što planiranje statusa.
O tome Milorad Radovanović, pored ostaloga, veli: „u pitanju su bavljenje jezikom samim (njegovim tkivom), i bavljenje njegovom ulogom u društvu i kulturi, sudbinom njegovom (planiranje „iznutra“ i „spolja“ – drugačije kazano).
Uslovno rečeno, jedno bi bilo više lingvistika, drugo bi bilo više politika“. Suština pitanja o kojemu govorimo sagledava se kroz mikroplaniranje i makroplaniranje, kao i ukupnu jezičku politiku u današnjoj Crnoj Gori.
Jednako je važno znati ko je odgovoran za koji od ovih segmenata i koga u tome lancu ovim procesima uvezanih institucija i ustanova eventualno pozvati na odgovornosti. Neupućenost u rečenu problematiku temeljno će komplikovati proces, a o svemu tome postoji pouzdana literatura (od studijaDubravka Škiljana, Ljudmile Vasiljeve, Milorada Radovanovića, Adnana Čirgića, Hasnije Muratagić-Tune do priloga mladih istraživača u nas i inostranstvu). Pokazuje se da nam je hitno potreban savjet/odbor/komisija za standardizaciju crnogorskoga jezika. O potrebi formiranja takvog tijela godinama argumentovano piše profesor Milenko Perović.
Usljed nepostojanja ovakvog tijela javnost ostaje zbunjena velikim brojem poruka s različitih adresa, uskraćena za popularne jezičkopravopisne priručnike, pravovremeno obavještavanje i konkretno djelovanje, a uskraćeni smo i za podsticanje promovisanja kulture govora, onoga što nadilazi puko pridržavanje standardnojezičkih pravila.
Jezička politika mora biti sprovedena u skladu s naučnim principima i podrazumijevati okupljanje prirodnih nosilaca tih aktivnosti – Ministarstvo prosvjete, Ministarstvo kulture, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, akademije nauka i dr. Spomenute institucije povezivala bi jasna i jedinstvena jezička politika na poslovima afirmacije i očuvanja identiteta crnogorskoga jezika, prilagođavanje i usavršavanje zakonskih rješenja, izdavaštva itd. što će, poredostaloga, biti mnogo olakšano i unaprijeđeno usvajanjem zakona o crnogorskome jeziku.
(Autor je saradnik u nastavi na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost)
