„Ekskluzivitet“ njegovih nakana, kada je Crna Gora u pitanju, datira još od početka predreferendumske kampanje o obnovi državne nezavisnosti. Pamte se intenzivna agitovanja po džamijama na crnogorskom sjeveru, okrugli stolovi sa kojih su odašiljane uznemirujuće poruke, a povremeno čak i otvorene prijetnje dijelu lokalnih imama i uglednijih vjernika, ukoliko se što direktnije ne uključe u destrukciju planiranog referenduma.
VJERSKO CIJEPANJE
Sa istomišljenicima iz Srbije, Crne Gore i dijaspore, veoma agresivnim stavovima, pothranjivao je, zapravo, bulumentu nacionalšovinističkih kerbera velikosrpstva, a potom i istovjerne potencijalne sljedbenike modeliranog koncepta Sjeničke deklaracije od prije više od sto godina. Formula je bila prilično jednostavna, da bi se bez naročitih problema u cjelosti razumjela unutar svih bošnjačkih struktura, na svim nivoima. Suština njegovih poruka bila je da će obnavljanjem crnogorske državnosti, sandžački Bošnjaci platiti najvišu cijenu, jer će se po ko zna koji put u istoriji i etnički i vjerski „pocijepati“ unutar dvije suverene države, pa će samim tim postati sasvim minoran faktor, prepoznatljiv tek na nivou folklornih detalja. Srbiju je, „nužno sa Crnom Gorom“, vidio kao,,istorijski potvrđeno mjesto“ (!?) unutar čijih je granica moguće očuvati jedinstvo nacionalnog i vjerskog bića Bošnjaka sa teritorije Sandžaka.
ROŽAJSKE INSTALACIJE
No, i kada mu je 2006. godine stigao jasan majski odgovor više od 95 odsto ovdašnjih Bošnjaka, ondašnji muftija nije odustajao. Pokušavao je svih proteklih godina da u očima vjernika, na najčešće nedostojan način kompromituje Islamsku zajednicu u Crnoj Gori, na čelu sa reisom Rifatom efendijom Fejzićem i nametne se kao neprikosnoveni vjerski lider. Na putu ka tom cilju, u Rožajama je instalirao sjedište muftijstva za takozvani južni Sandžak, žensku Medresu, zatim lokalne Bošnjačke kulturne zajednice, škole Časnoga Kurana i islamske dječje vrtiće. A, kada je odlučio da se formalno povuče sa pozicija u Muftijstvu, odnosno Islamskoj zajednici u Srbiji i oproba se u politici, i u Crnoj Gori je osnovao filijalu Bošnjačke demokratske zajednice, koja je poslije izbornog fijaska preimenovana u Stranku pravde i povjerenja.
BIZARNO ŽRTVOVANJE
Ideja mu je bila da se Stranka, kao antipod - alternativa Bošnjačkoj stranci, pridruži prosrpskoj opoziciji i na svim protestima i drugim javnim skupovima, glasno i jasno podrži vaninstitucionalnu smjenu legitimne i legalne vlasti u Crnoj Gori. U to ime, uz koreografski dotjerane četničke simbole, sasvim je dobro podnio i transparentno pečenu krmetinu „Barske Srbadije“ ali, uprkos bizarnoj žrtvi koju je priložio prevratničkom naumu u Podgorici - novi i sve teži izborni porazi njegovih političkih eksponenata učinili su svoje… U jednom trenutku sinulo mu je, čak, da bi politički ćurak okrenut naopačke, a protivno svemu što je do tada radio, mogao poslužiti kao signal laganog približavanja crnogorskim vlastima, na način koji je uspješno oprobao u Srbiji, o čemu je Pobjeda već informisala.
ZLOVOLJNE MISIJE
No, kako sada stvari stoje, i taj „projekat“ mu je propao. Zato se ponovo vratio na deceniju i po uhodavani put, objašnjavajući kako su Bošnjaci u Crnoj Gori, zahvaljujući podvižništvu starješinstva Islamske zajednice u Crnoj Gori i korumpiranosti rukovodstva Bošnjačke stranke, „zloupotrijebljeni taoci Đukanovićevog režima“. Koje, valjda, samo on, može izbaviti… Takve i slične poruke bivšeg muftije distribuiraju se, gotovo svakodnevno, a posebno u jeku raznih kampanja, poput aktuelne za izbor Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Srbiji, ne samo širom sandžačkih čaršija, s obje strane granice, nego i među Bošnjacima u dijaspori. Tamo, posredstvom svojih misionara, špekuliše i manipuliše svim i svačim. Čak i školskim programima, duhovnim i materijalnim stvaralaštvom, kulturno-prosvjetnom tradicijom, otvorenošću prema nespornim vrijednostima drugih vjera i naroda i drugim civilizacijski potvrđenim osobinama ovdašnjih muslimana. Samo iz toliko nedvojbeno zlovoljnih misija mogu se izroditi „genocidni“ Njegoš i Kiš...
