U fokusu su fotografije na kojima je dokumentovano pružanje američke pomoći Crnoj Gori neposredno nakon Prvog svjetskog rata.
Dr Čagorović pripada krugu izvornih crnogorskih suverenista. U arhive je ušao potpuno slučajno. Tokom svog prvog „egzila“ 1991. radeći jedan akademski rad, zašao je u biblioteku Škole za slovenske i istočnoevropske studije Londonskog univerziteta i bio zatečen količinom, a često i kvalitetom takozvane pročetničke i proustaške literature.
- Pisali su je ljudi koji su izgubili političke bitke i državu, pa su svoju gorčinu, nepripremljeni na integraciju u novu zemlju, jer normalan posao prvoj generaciji izbjeglica nije lako naći, iskaljivali kroz literaturu.
Meni je bilo neobično da Crnogorci nijesu ostavili ništa slično, da bih kada sam malo zagrebao naišao na svu onu literaturu, koja je inače postojala u našim arhivima i koju su predano sakupljali ljudi poput Boža Vukovića. To, i mnogo više od toga objavio je dr Šerbo Rastoder „U skrivenoj strani istoriji“ što je promijenilo našu istoriografiju. Pošto su ključne stvari objavljivane, a ja se umjesto publikovanja bavio drugim rabotama, samo sam nastavio da se bavim sudbinama lojalista u izgnanstvu – kaže Čagorović.
POBJEDA: Izuzimajući istoričare, rijetki su ljudi koji imaju konkretna iskustva sa radom u arhivima. Slikovito govoreći, na što taj rad najviše liči?
ČAGOROVIĆ: Na detektivski rad. Vi ste nekakav Herkul Poaro, svi svjedoci su vam pomrli, sastavljate mozaik od kamenčića rasutih po čitavom svijetu. Uzmite samo našeg najvećeg vajara Janka Brajovića i pogledajte u koliko je zemalja živio. Zašto kažem našeg najvećeg vajara, zato što ima radove svuda po svijetu od Tejt galerije do kubanskog Kongresa. Do prije par godina o njemu sem nekoliko izvornih suverenista, počev od istoričara umjetnosti Coka Marovića, niko ništa nije znao. Da biste u istraživanju bili koliko-toliko uspješni, morate znati literaturu, kontekst, osnove arhivskog rada, imati strpljenje, strast, maštu, sreću i, gotovo zaboravih, pomoć prijatelja i kolega. Ženu Džona Plamenca, našeg najvećeg politologa sa Oksforda, sam našao tako što sam uzeo telefonski imenik malog sela Hook Nortona iz godine kada je umro. Isaija Berlin je u in memoriamu Plamencu napisao da je njegovo „mi“ u društvu Britanaca značilo „mi Crnogorci“, a u društvu Crnogoraca „mi Britanci“. Prvi dio te rečenice mi je pomogao da nađem Merdžori Plamenac. Tada biti Crnogorac, a bez telefona je nemoguće kao što je danas nemoguće ako nema barem dvije sim kartice na mobitelu. Taj intervju je još neobjavljen.
POBJEDA: Što Vas je motivisalo da predmet Vaših istraživanja bude baš misija američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori od 1919. do 1922?
ČAGOROVIĆ: Rekoh vam, drugo je već objavljivano. Kada krenete nešto da istražujete, to je kao da vučete kudelju iz nekog dalekog klupčeta. Vodi vas kao Arijadnu kroz lavirint od teme do teme. Prvo sam primijetio memoare, meni lijepog naslova „Grijući obje ruke“, stenfordskog profesora Henrija Raštona Ferkloua. Trebalo mi je nekoliko godina dok sam ih pročitao. Knjigu je prva pomenula ranih devedesetih u svojoj dragocjenoj Bibliografiji o Crnoj Gori na engleskom jeziku dr Bojka Đukanović. Ona je u njoj donijela inače malu secesionističku naslovnu stranu „Crnogorskog ogledala“ Nikole Petanovića gdje me je skrupulozno pomenula. Jedini dokaz da sam bio uronjen u ovim temama od devedesetih. Na izložbi i knjizi koje se sada predstavljaju crnogorskoj javnosti radio sam zajedno sa kolegama Slavkom Burzanovićem i Mašom Elezović. Puno mi je pomogla i Snježana Popović-Ražnatović, nekada vaša kolegica. Dozvolite mi da pomenem i Sašu Brajovića i Natašu Uskoković iz američke ambasade i Crvenog krsta Crne Gore.
POBJEDA: U tom teško sagledivom obilju podataka, što je na Vas ostavilo najdublji utisak?
ČAGOROVIĆ: Broj veleizdajnika i iskrenih patriota koji su ostajali na njenoj odbrani i kada je to bilo naizgled uzaludno i kada su to plaćali najtežom nemaštinom, poniženjima i neizvjesnošću. Ni manje zemlje, ni brojnih i većih veleizdajnika! Crnu Goru su izdavali predsjednici vlada, ministri, generali, kraljevi sinovi, snahe... Nikada nijeste znali koga će dispozicioni fond tuđe države obrlatiti i u kome će se probuditi prkos. Nedavna istorija nam je, takođe, zanimljiva kada su opet šefovi državne bezbjednosti ili ministri policije, oni koji bi trebalo da su najvjerniji, prelazili u najam druge države radeći svojoj majci o glavi, a branili je neki od kojih to nijeste očekivali. Ne znam da je neko za veleizdaju u Crnoj Gori suđen. Ovo je velika tema koja se prešućuje. Preporučujem da se za početak pročita knjiga dr Danila Radojevića „CXIV godina i ličnosti (1827-1941): prilog leksikonu ličnosti koje su doprinijele nestanku crnogorske države“ ili rad Dragana B. Perovića o Piroćančevoj mreži u Crnoj Gori. POBJEDA: Posebno su potresni podaci o neveselom svijetu crnogorske djece i žena u tom periodu. Kako je moguće da ništa od sjećanja na te užase nije sačuvano u našoj kolektivnoj memoriji?
ČAGOROVIĆ: Da bi ona postojala, treba je njegovati. Možda su neke kasnije patnje bile teže i nova sjećanja preplavila stara. Uvijek se sjećamo onog što je skorije i pamtimo samo zadnje usluge. U tome je nezahvalnost zaborava. Meni je bilo začuđujuće da u Staroj varoši u Podgorici gotovo ne postoji sjećanje na „Dom sirotne djece“ i kuću u kojoj je par godina bilo smješteno sirotište sa 10.000 kvadratnih metara obradive zemlje koja je bila uz njega. Kuća sada zjapi razrušena, ali se njena ljepota da i dalje prepoznati.
POBJEDA: Zašto se o angažovanju SAD u Crnoj Gori po okončanju Prvog svjetskog rata i misiji američkoga Crvenog krsta u Crnoj Gori od 1919. do 1922. godine malo zna? I u SAD i u Crnoj Gori?
ČAGOROVIĆ: Sjedinjene Države su supersila, velike istorije i širokih interesa. Kao i uvijek, za svaki dio svijeta zemlje globalne diplomatije imaju po nekoliko eksperata. Oni znaju. Ako nešto nije velika tema oko koje se u tom trenutku lome koplja velikih sila, u stajaćoj vodi nedostatka interesovanja obitavaju male zemlje i zanemarene teme. Na malima je da vrate sebe u fokus na pozitivan način. Od istoričara koji su to sigurno znali su američki istoričar Tredvej i srpski istoričar Živojinović. Vjerovatno im je to bila sitna tema ili su, što je vjerovatnije, imali drugačija viđenja o kraju crnogorskog kraljevstva. Možda oboje. Što se tiče Crne Gore, tu je problem nešto drugačiji.
Za istraživanja treba imati novaca, imati ljude koji govore jezike i imati svijest da vam to treba. U Jugoslaviji istraživanje opstanka crnogorske države je bilo nepotrebno ili ideologizirano. Imate Jugoslaviju - čemu Crna Gora. Društvena istraživanja uvijek izniču iz neke ideologije a ona se, kako je napisao prije neki dan dr Milan Popović, uvijek potcjenjuje u društvenoj nauci.
Treba se zamisliti nad činjenicom da su stoljeća crnogorske istorije vezana za Otomansko carstvo i dalje uglavnom netaknuta u turskim arhivima. Tek se odnedavno otvaraju vatikanski arhivi i to zaslugom ambasadora Vlahovića, izvornog suvereniste.
Kulturna razmjena uvijek ide u oba smjera
POBJEDA: Da li je prisustvo američkog Crvenog krsta generisalo članke u američkoj štampi o Crnoj Gori? Što se pisalo?
ČAGOROVIĆ: Jeste. U Parizu je postojao propagandni biro američkog Crvenog krsta i on je prirodno skretao pažnju novinarima na važnost svoje misije. Uz to je imao i svoje publikacije i novine. Egzotičnost, neobičnost, siromaštvo i junaštvo uz tipični „orijentalizam“ stranaca karakteriziraju predstavu o Crnoj Gori. Mnoge teme i legende 19. vijeka se recikliraju, ali i uzgred izvještava o sukobima koje je donijela srpska okupacija. Tako se navodi da je „prinčeva palača postala bolnica, a da je operaciona sala smještena u nekadašnjem budoaru“; da Crnogorci ne znaju da koriste krevete pa ih o tome uče, da spavaju na paletama i da se kupaju jednom godišnje, da u kućama stanuje i stoka, da se boje promaje. Svoje mjesto je našla i vijest da je prisustvo američkih cura određivalo stil i uticalo kako se Crnogorke nose, te da se polako odriču crnine. Amerikanke su uvele „elegantne kratke suknje, šešire širokog oboda i tanke štikle pa se na jedinom cetinjskom bulevaru mogu vidjeti žene u svijetlim haljinama kako nose šešire i cipele u američkom stilu“. Kulturna razmjena uvijek ide u oba smjera. Zapitajte se koliko se u Crnoj Gori više govori engleski zato što su ovdje bile brojne strane humanitarne misije devedesetih godina i ljudi koji su živjeli sa nama. Mi smo mijenjali njih, ali i oni nas. Iako je to bilo gotovo juče, sada se ne sjećamo da su i oni ovdje bili.
