Razgovarala: Milena Čavić
Debitantski film „Lijenština“režisera i scenariste Alekse Stefana Radunovića govori o stereotipima, etiketama, zabludama i površnosti. „Malom čovjeku“ i njegovim velikim problemima. Preprekama koje stežu i guše - i njega i njegove sugrađane, od mladih perspektivnih vršnjaka do roditelja.
Ta obična lijenština, pogan, uzaludnik, podgorički đilkoš, beskorisni uličar je u stvari - heroj.A kako se postaje pobjednik, dobitnik medalje, „dobar momak“,vidjećemou subotu, 4. avgusta,u Herceg Novom.
Nakon svjetske premijere na „Motovunu“, Radunovićevo ostvarenje biće prikazano domaćoj publici u okviru programa „Montenegro film festivala“, a 1. septembra otvoriće sekciju „Velikih 5“ Omladinskog filmskog festivala u Sarajevu.
Uoči crnogorske premijere razgovaralismo sa Radunovićem o impresijama nakon Motovuna, očekivanjima prije festivala u Novom, „jadima“ mladih autora, perspektivi, kinematografiji...
OBJEKTIV: Kakve utiske nosite sa „Motovuna“?
RADUNOVIĆ:Na festivalu smo bili glavni glumac Savo Šćepanović, producentkinja Andiše Namvari i ja. Veoma smo zadovoljni. Sala je bila toliko puna da su ljudi sjedjeli na podu. Dobili smo pozitivne komentare. Mislim da je mladim gledaocima priča bila svakako bliska i razumjeli su teškoće kroz koje prolazi naš glavni junak.
OBJEKTIV: Očekujete li sličnu reakciju i od hercegnovske publike?
RADUNOVIĆ:Bilo mi je interesantno to što je regionalna publika „pronašla“ u filmu mnogo više humora nego što sam očekivao. Tokom projekcije čuo se glasan smijeh taman tamo gdje je i trebalo i bilo mi je drago zbog toga što je ova vrsta humoradojmljiva i gledaocima van Crne Gore. Ipak, vjerujem da će ga ljudi kod nas shvatiti malo ličnije nego publika iz drugih zemalja. „Lijenština“ na kraju krajeva jeste crnogorski film, sa našim likovima i pričom. Trebalo bi da i oni u njemu pronađu humor, ali možda i više gorčine.
OBJEKTIV: „Lijenština“ opominje na kolotečinu, jednu te istu nepodnošljivu ili jedva podnošljivu svakodnevicu, društvo što se davi u korupciji, kočnicama, stereotipima... Jeste li razmišljali o tome da će mnogim gledaocima možda biti „crnjak“ da ga gledaju, jer zapravo – žive ovaj filmsvakog dana?
RADUNOVIĆ: Bilo bi mi teško da nijesam napisao ovakav scenario. Cilj mi je bio da opišem lično viđenje socijalnog stanja u našoj zemlji i tako doprinesem pozitivnoj promjeni.Zato mi je bilo logično da ispričam priče koje najčešće čujem.Vjerujem da govore mnogo o nama, našoj kulturi, društvenim uspjesima i neuspjesima, a to moramo znati ako želimo da napredujemo, kao pojedinci i kao društvo. Upravo jetaj „crnjak“ vrlo opasna stvar koja, smatram, postoji iz više razloga i otežava nam put ka poboljšanju.
OBJEKTIV: Zbog čega mislite da gledaocima može da bude crno da gledaju sopstveni život na velikom platnu? Zar ne bi trebalo da bude obrnuto, da jedva čekaju da se poistovjete sa junacima koji su im nalik?
RADUNOVIĆ: Ranije sam se pitao isto. Nijesam volio filmove koji su previše „crni“ – odnosno, ozbiljni i realni. Mislio sam: „Što će mi sad ovo, imam ga već dovoljno u životu.“ Sada, nakon što sam završio kurs i napravio film, razumijem da je ponekad potrebno da se osvrnemo na realnost iozbiljno porazmislimo o njoj. Takvi filmovi pomažu u tome jer nam zadrže pažnju i podsjete na stvari koje svjesno ili nesvjesno zaboravljamo, a ipak su krucijalneza bolje razumijevanje. I sebe i okoline.
OBJEKTIV: Završili ste polovinu studija digitalneanimacije na SEA Institutu u Beogradui nijeste se ranije bavili kinematografijom. Film je nastao nakon što ste pohađali kurs „Film for Social Transformation“ koji je organizovao Institut za studije i globalni prosperitet. Jeste li očekivali da ga toliko festivala prihvati?
RADUNOVIĆ:Nakon završenog filma dobili smo dobre interne kritike nekih ljudi iz filmske industrije koji su nam preporučili da pošaljemo„Lijenštinu“ većim festivalima. Ne znajući mnogo o tome, vjerovao sam im i nijesam mnogo sumnjaou to da će završiti na nekom festivalu.Zbog sopstvenog neiskustva nijesam mogao ni da razumijem koliko smo sreće imali da uopšte budemo prikazani sa tako talentovanim i iskusnim autorima, i stvarno nam je velika čast što imamo tu privilegiju.
OBJEKTIV: Sa kakvim ste se izazovima suočili smještajući se u režisersku stolicu prvi put?
RADUNOVIĆ: Nikad ništa teže nijesam uradio. Nekoliko sedmica prije početkasnimanja sjedio sam u dnevnoj sobi, držeći se za glavu i plačući govorio svima da želim da odustanem.
Bilo nam je veoma teško da planiramo bilo što zato što je veći dio glumačke ekipe radio i imao druge obaveze. Nije lako sve organizovati i režirati u isto vrijeme. Bili smo bez opreme (kamera, svjetla i mikrofoni) jer su nam je na mjesec, na kontrolu, uzeli na izraelskoj carini, odakle je dolazio direktor fotografije, Kanađanin Galen Humber. Trećina ili četvrtina filma snimana je drugom opremom. Da nije bilo moje djevojke i producentkinje filma AndišeNamvari, koja je bez znanja crnogorskog jezika uspjela da preuzme ogroman dio obaveza na sebe, sada ne bismo razgovarali.
Tokom snimanja smo svakodnevno nailazili na brojne probleme. Glumci bi nam otkazivali deset minuta prije snimanja, pa smo bili prinuđeni da trčimo po centru grada, ulazimo u kafiće i vičemo: „Ima li ko da hoće da glumi?“Zbog toga su na kraju u filmu glumili i moj otac, sestra, stric, ali i Savova braća, sestra i rođaci.Vjerovao sam da mogu da radim sa amaterima i da će to doprinijeti boljem efektu. Zadovoljstvo mi je bilo raditi sa Savom, Tatijanom i Vukom, ali takođe i sa iskusnim profesionalnim glumcima, Milicom Šćepanović i Sejfom Seferovićem.
OBJEKTIV: Ohrabruje li Vas uspjeh „Lijenštine“ da nastavite da se bavite filmom? I što uopšte, kao mladi autor, mislite o sadašnjem stanju domaće kinematografije?
RADUNOVIĆ: Najviše me ohrabrila reakcija publike tokom premijere na „Motovunu“. Teško je opisati osjećaj kada doživite da ljudi reaguju na film onako kako ste i zamislili, ali i kada vidite nove reakcije koje nijeste očekivali. To mi definitivnodaje podstrek da nastavim.
Kao neko ko nije iz svijeta filma, teško da mogu da komentarišem sadašnje stanje u domaćoj kinematografiji, ali mislim da postoji volja, kako u društvu, tako i u institucijama kao što je Filmski centar Crne Gore, da nastavi da se razvija.Mislim da smo krenuli pravim putem i želio bih da se jošljudi uključi, da dijele sa ostalima važne priče, da postanu aktivni učesnici u poboljšanju zajednice.
OBJEKTIV: Nakon Motovuna, Herceg Novog i Sarajeva, gdje „Lijenština“ i Aleksa Stefan Radunović putuju dalje? Kakav biste naredni film željeli da radite?
RADUNOVIĆ:Još neki festivali u regionu i dalje žele da vide „Lijenštinu“, ali za sada ništa nije potvrđeno. Jedva čekam da se film prikaže i u Podgorici, što ću sigurno organizovati. Imam nekoliko ideja o sljedećem filmu, ali nijesam sjeo da to stavim na papir.Malo ću da odmorim i osluškujem utiske o „Lijenštini“. Od komentara mogu mnogo da naučim. Nadam se da ću tako napraviti nešto još bolje.
Želim da podstaknem društvo na razgovor
OBJEKTIV: Da li smatraš da ovakvi filmovimogu da podstaknu promjene, osvijeste gledaoce, uzdrmaju društvo?
RADUNOVIĆ: Brojni su primjeri kada su filmovi mijenjali živote. Dokumentarac „The Afghan Alphabet“ nagrađivanog iranskog režisera Mohsena Makhmalbafa, govori o djeci avganistanskih izbjeglica u Iranu koja nemaju pravo na školovanje. Nakon prikazivanja filma, usvojen je zakon koji je omogućio školovanje 500.000 mališana. Naravno, ne očekujem da „Lijenština“ ima tako veliki uticaj, ali ako bar pokrene neke pozitivne razgovore u društvu, vjerujem da se isplatilo.
Autorski tim
Režiser i scenarista „Lijenštine“ je Aleksa Stefan Radunović. Produkciju potpisuje Andiše Namvari. Direktor fotografije je Galen Humber, montažerDejan Urošević, scenograf Ilija Vujošević, a snimatelj zvuka Ivan Mihoci. Za muziku se pobrinuo Gavrilo Radunović, a za rasvjetu Kajl Šmalenberg. U filmu igraju: Savo Šćepanović, Milica Šćepanović, Tatijana Marinović, Sejfo Seferović, Vuk Sandić, Saša Radunović, Veljko Tošković i Ilija Redžić.
DIZAJN POSTERA: Bad Brain Studio
