Za najranije zapisan podatak, o tome kako je 1761. godine izgledala i funkcionisala škola u Podgorici, dužni smo zahvalnost jednoj ratnoj pobjedi Bjelopavlića. Ako se neugledan trijem Crkve Svetog Đorđa, pod kojim su djeca sela Momišići učila ljeti, uopšte mogao nazvati školom.
Pohara crkve
Malo istorije nije naodmet: te 1761. Bjelopavlići su suočeni sa odmazom Bećir-paše Osmanagića, zbog toga što su u doba vladavine vladike Vasilija odbijali da plate harač.
Napad Bećir-paše bio je odbijen, pa je turska vojska tokom povratka u Skadar morala da se zadovolji poharom dijela bogatog hrišćanskog sela Momišići, nadomak Podgorice, sa prekomoračke strane Vezirovog mosta. Bijesni paša naredio je potom i poharu vjekovima stare crkve pod Goricom - i baš tada uništena je improvizovana škola u kaluđerskoj ćeliji. Nalazila se, prema zapisima s kraja 19. vijeka, na prostoru sadašnjeg „Kluba boćara“.
O crkvi u ćeliji gdje su momišićki trgovci slali djecu ne znamo mnogo - ali poznato nam je sve o onoj narednoj, pod crkvenim trijemom. Podgoričanima je bila toliko bitna, da se pamti ime svakog njenog učitelja. Zapisao ih je Ilija Zlatičanin, jedan od najbitnijih hroničara podgoričkog života iz vremena kralja Nikole.
Klica znanja
Ilijina hronika počinje od prvog učitelja, Todora Podgoričanina. Njegovo ime je izuzetno bitno, i to ne samo zbog činjenice što su momišićki domaćini sami organizovali i uređenje prostora i zahtijevali da učitelj ne bude kaluđer, već dijelom sekularno lice, običan lokalni sveštenik, pop. Važno je i zbog anegdote u kojoj su svi loši đaci decenijama, nakon Drugog svjetskog rata, skoro 200 godina nakon svog učitelja, u našem gradu nazivani – „onima iz Todorove škole“.
Razlog nije bila neukost učitelja, već činjenica da se učilo bez čitanki i bukvara. Samo pisanje na prostoj tabli, uz crkveni psaltir i pjevanje... Dovoljno za iskorak tadašnje mladosti u neki bijeli svijet.
I takvo obrazovanje bilo je dovoljno da Podgoričani njeguju klicu znanja i posebnosti. To dokazuju sačuvana imena svih učitelja. Između ostalih, popa Mata Popovića, pa prvog „svjetovnog“ učitelja Mata Zlatičanina koji je u Njegoševo vrijeme donio prvi bukvar i „novije“, Vukovo pismo, u tursku čaršiju.
Ponos grada
Koliko je taj period bio važan svjedoči zapisano sjećanje da su školu pohađale i momišićke djevojčice, ali i muslimanska djeca iz varoši... I da je časove pod trijemom držala i prva „učiteljica“, pismena i školovana Pava Zlatičanin.
Uslijedili su, redom: izvjesni Đorđije Arnuš Vasojević, učitelj više od dvije decenije, pa Dimitrije Radetić, Jevrem Lainović, Zako Popović... U hronici, objavljenoj u „Zetskom glasniku“ 1935. godine, Ilija Zlatičanin ponosno ističe da su svi učitelji, od onog Todora u vrijeme vladike Vasilija, do Zaka Popovića pred doba kralja Nikole, bili - Podgoričani!
I tek tada, u doba kralja Nikole, škola u Podgorici odmakla je od trijema tik uz zidine Crkve Svetog Đorđa. Odužio se taj neugledani početak obrazovanja u gradu, ali je procvjetao raskošno u Mirkovoj varoši. Jer korak od tih nekoliko kvadrata pod nadstrešicom do 1907. i osnovane gimnazije, ponosa grada, onakve kakvu je sada znamo – kratak je vremenski, ali i prostorno, manje od 200 metara.
To je samo dokaz i svjedočanstvo koliko je Crnogorcima i Podgoričanima Nove varoši, svim Todorovim đacima, bilo važno, da tako sačuvaju kontinuitet, sjećanje na mjesto prvog opismenjavanja.
Stojan STAMENIĆ
FOTO: Dobrilo Malidžan
