Kada gledamo bilo koji film Ingmara Bergmana, zavirujemo u njegovu dušu. Ova rečenica je propratni privezak više od 60 ostvarenja i ko zna koliko predstava koje potpisuje veliki švedski maestro. Sve je počelo 1944, pisanjem scenarija za film „Torment“, a završilo se dramom „Saraband“ (2003). Bergman je preminuo 30. jula 2007. u Švedskoj, poslije šest decenija stvaralaštva dovoljnog da emotivno proguta sve filmofile. Tamni kadrovi, dašak eksperimentalizma i gola emocija... Bergman je postavio prepoznatljivo „filmsko pozorište“. Nama je ostalo da ga upijemo – i zavirimo u sopstvene duše.
Pored apsolutnih hitova kao što su „Wild Strawberries“ (1957), „The Seventh Seal“ (1958), „Persona“ (1966), „Cries and Whispers“ (1972) i „Autumn Sonata“ (1978), Bergman je snimio filmove kojima je falilo popularnosti, ali ne i ljepote. Oni dokazuju da Bergman ni po koju cijenu nije „trgovao“ temama i mizanscenima, već je uvijek ostajao vjeran sopstvenoj viziji – traganju za najskrivenijim i najmračnijim u čovjeku.
U susret 14. julu i stogodišnjici rođenja čuvenog Šveđanina, prisjetimo se pet naslova bergmanovske prirode zbog koje nikako nijesu zaslužili da budu manje poznati – a kamoli zaboravljeni.
Čudnjikava afera
Nakon premijere filma „The Touch“ (1971) većina gledalaca dovela je u pitanje Bergmana i njegove mogućnosti. Ipak, sada filmofili ne dijele to mišljenje. Naprotiv, vremenom se rodila naklonost prema ovoj čudnjikavoj ljubavnoj drami i „popravila“ je imidž i filmu i Bergmanu. S obzirom na to da je riječ o režiserovom prvom projektu na engleskom, većina je skočila i pad kvaliteta povezala sa jezikom. Ipak, vremenom su se javili oni koji su pokušali da pronađu razlog zbog kog je Bergman pokušao da predstavi aferu u ovom filmu baš na taj način. Na kraju krajeva, pomiješane kritike i jesu dokaz da ste zaintrigirali publiku.
Uznemirujuća igra
- Ovo je jedan od najboljih filmova koje sam režirao, iako to potvrđuje vrlo malo ljudi iz filmske industrije - kazao je jednom prilikom Bergman za pomalo zaboravljeno ostvarenje „From the Life of the Marionettes“ (1980) koje je snimao u egzilu u Njemačkoj.
Većinom monokromatsko ostvarenje prikazalo je šokantnu, uznemirujuću psihološku igru koju je Bergman ovom prilikom odigrao sa ubicom prostituke. Od mračnog, teškog, zahtjevnog scenarija, do naizgled neisplaniranih scena - vidljivo je da je Bergman i ovdje, kao i u ranije, pronikao u najtamnije slojeve psihe. Da, tema je mnoge natjerala da pobjegnu od davanja velikih komplimenata, ali ova drama je sve samo ne loša.
Putujući mađioničar
Na momente možda atipično Bergmanovo djelo, film „The Magician“ (1958) otvorilo je interesantan prostor na kom je režiser mogao da pokaže kako to izgleda kada je „pušten na slobodu“. Ova kvaziputujuća priča, u kojoj fenomenalni Maks fon Sidou igra mađioničara koji dokazuje sposobnosti u vrlo čudnim okolnostima, bila je Bergmanova prilika da zaigra do tada nepoznatu igru. Iako film tada nije zapalio publiku, ostao je upamćen kao jedan od temeljnijih radova Šveđanina.
Teatar na platnu
Liste poput ovih moraju da imaju makar jednog velikog uljeza. U Bergmanovom svijetu to je polukomedija „The Devil's Eye“ (1960) sa Bibi Anderson u glavnoj ulozi. U ranijim ostvarenjima Bergman je pokazao kako vidi konekciju između teatra i filma, a u ovom filmu preselio je pozorište na veliko platno. Iako ne možemo da kažemo kako „The Devil's Eye“ spada u Bergmanove klasike, karakterni pesimizam koji vlada ovim ostvarenjem jeste nešto što se rijetko viđa. Upozorenje: većina kadrova vam sigurno neće biti smiješna...
Skriveni odgovori
Iako zvuči nevjerovatno, jedan od Bergmanovih filmova sa Liv Ulman ostao je pomalo zaboravljen. Psihološka drama „Face to Face“ (1976) donijela je priču o psihijatrici koju rad sa pacijentima dovodi do potpunog psihičkog sloma. Na našem mini spisku zaboravljenih bergmanovaca, ovo ostvarenje možda najviše liči na ono po čemu mnogi pamte Bergmana. „Face to Face“ je tipična psihološka drama koja samo niže pitanja, a odgovora nema ni na pomolu - i morate sami da ih nađete.
L. M.
