Završnica druge sezone HBO serije „Westworld“ sigurno nije donijela najbolju epizodu do sada, niti može da se uporedi sa finišom prve. Ipak, uprkos pojedinim nepotrebnim konfuznim elementima, jesmo dobili 90 kvalitetnih televizijskih minuta u kojima kreatori Džonatan Nolan i Liza Džoj seciraju neke od najvažnijih filosofskih i teoloških koncepata. Kao da im sučeljavanje koncepata determinizma i slobodne volje nije djelovalo dovoljno opširno, pa su pretvorili finale u veliku biblijsku alegoriju sa referencama na Raj, Mojsijev put iz Egipta i Veliku poplavu.
Virtuelni raj
Jedno od najvećih iznenađenja donijelo je otkriće da ne postoje samo jedna Vrata. Prva su kapija virtuelnog raja, na čijem ulazu domaćini napuštaju tijela dok se njihove digitalne duše aploaduju na mjesto gdje su napokon oslobođene košmarnih sjećanja na sve što su prošle u parku.
U ovom scenariju Akečita je Mojsije koji vodi svoj narod do Obećane zemlje. Da scena bude vizuelno još upečatljivija, dok jedno po jedno ulaze u sopstveni „San Junipero“ prolazeći kroz šupljinu između dvije džinovske stijene, posmatramo njihova tijela kako padaju sa velike litice i ginu.
Druga vrata pojavljuju se u finalu, dok Bernard 3.0 nesigurnim koracima korača iz Arnoldovog skrovišta u stvarni svijet. Dok izlazi iz kuće, on ne igra ničiju igru. Ostavlja sve za sobom, prvi put donoseći odluku koja nije produkt ničije manipulacije, već je za nju u potpunosti odgovoran.
Manjak vjere
Drugi važan zaključak je da će radnja treća sezone morati da se odvija van parka. Bernard 3.0 i Dolores, uz Šarlot 2.0 (u čijem tijelu više nijesmo sigurni ko se nalazi) i možda Miv, ako je „poprave“, rekreiraće svoj Blade Runner. Činjenica da naredna sezona zvuči kao eho popularnog naučno-fantastičnih koncepta - androidi koji žive među ljudima - nije neobična za „Westworld“. Ostavljanje parkovskog lavirinta za sobom je pametan potez koji može da osvježi serijal.
Međutim, da bi serija zaista napredovala pisci moraju da sklone akcenat sa narativnih začkoljica i preusmjere pažnju nazad na likove. Nolan i Džoj bi trebalo da imaju više povjerenja u briljantnu glumačku ekipu koja je sposobna da iznese i mnogo slabiji narativ, držeći pažnju gledalaca bez prestanka.
Evo dobrog primjera: mnogi fanovi shvatili su da su Vilijam i Čovjek u crnom ista osoba prije nego što je ovo potvrđeno u prvoj sezoni. No, uprkos tome, gluma Eda Harisa u kombinaciji sa elegantnim odmotavanjem radnje učinili su da publika uživa u svakoj sekundi. Takvom elegancijom nije mogao da se pohvali storiteling druge sezone. Naprotiv, Nolan i Džoj su više puta ostavili utisak kao da su se zapetljali pokušavajući da napišu finale koje ne može da predvidi ni najpromućurniji teoretičar zavjere iz zajednice „Reddit“.
Opojni ples
Zamjerki na finale ima – od konfuznog preplitanja vremenskih linija, do totalno zbunjujuće postcredits scene sa Vilijamom (što je ovo – prošlost ili budućnost?!). No, bilo je tu i zanimljivih otkrića (Dolores je sve vrijeme proučavala Bernarda dok smo mislili da je situacija obrnuta), tizera (Stabs je možda android!) i mnogo malih preplavljuće emotivnih momenata.
Male damare izazvali su Loganov srceparajući posljednji razgovor sa ocem, Miv koja zaustavlja opasnost i ostaje da bi njena kćerka pobjegla na bezbjedno, Akečitin susret sa Kohanom - i možda najviše herojski čin Lija Sajzmora. Iako je njegova žrtva nepotrebna, u pitanju je veliki gest koji simboliše razvoj ovog lika od pukog nositelja simpatičnih komičnih predaha do heroja čiju je završnu riječ napisao sam i koji je sve vrijeme želio da postane.
Konačni zaključak: zbog uspjeha prve sezone kreatori ovog popularnog HBO projekta postali su pijani od ambicije. To se jasno osjećalo tokom cijele druge sezone. Umjesto besprijekornog desetodjelnog valcera dobili smo improvizovane pokrete i proklizavanje na podijumu.
Istina je: oni koji su izvodili ples ponekad jesu bili toliko dobri, da su u potpunosti opijali publiku. No, to ne mijenja činjenicu da se i pored sjajnih momenata ovaj serijal izgubio u lavirintu koji je kreirao. Zbog toga, čak i pored brojnih lojalnih fanova, nije uspio da zadrži krunu i ostane opsesija poštovalaca naučne fantastike za koju je, zahvaljujući nevjerovatnoj glumačkoj ekipi i intrigantnoj temi, imao sve genetičke predispozicije.
Biljana MARTINIĆ
FOTO: hbo.com
