Iz Rima:
Milena Čavić
Svi putevi vode u vječni Rim i dočekuju putnike namjernike. Primili su ih mnogo, iz svih krajeva Evrope, ali i svijeta. Od Italije, Španije, Portugala, Makedonije, Crne Gore, pa čak sve do Rusije. Te noći punog mjeseca, 26. juna Tibar je poljubio sve rijeke, a premostio ga je posljednji „živi“ bend iz čuvene grandž trojke – veliki Pearl Jam.
Slatko čekanje
Nekoliko minuta nakon 21 sat, uz „Drugu metamorfozu“ kompozitora i pijaniste Filipa Grasa, na scenu su izašli Edi Veder, Majk Mekridi, Džef Ejmet, Ston Gosard i Mat Kameron. Čekanje nas nije izludjelo, iako smo brinuli za Edijevo zdravlje. Prošle sedmice je izgubio glas i morao je da otkaže koncert u Londonu. Međutim, Veder ne samo što nije štedio grlo, već smo otišli zabrinuti da će se potpuno potrošiti do kraja evropske turneje.
Nakon razorne izvedbe pjesme „Release“, koja je izazvala emotivno pražnjenje i suze, uslijedila je „biserova“ pjesma najdužeg naziva – „Elderly Woman Behind the Counter in a Small Town“. Simbolični stihovi o dugo očekivanom susretu, poslužili su Vederu da pozdravi publiku i iskaže ljubav prema Rimu i grandioznom stadionu „Olimpiko“.
Obrada numere „Interstellar Overdrive“ od grupe Pink Floyd poslužila je kao uvod u „Corduroy“ i „Why Go“ uz koje smo uzeli sve što nam je bend pružao - i poželjeli da nikad ne odemo kući. „Do the Evolution“ podsjetila nas je na klonirane bjelokošuljaše, a potom smo poletjeli uz „Given to Fly“ i zauzdali misli kao leptire uz „Even Flow.“
Riječ povjerenja
Pojedini fanovi kušali su slobodu nemarno, pokušavajući da nas uvuku u šutke. Ipak, zahvaljujući „Listi želja“ („Wishlist“) atmosfera je postala romantična, a zaključili smo da je Pearl Jam naša „riječ povjerenja“ koja nas „nikada neće iznevjeriti“.
Dokaz da je muzika besmrtna stigao je sa potpunim mrakom i prvim trzajima dobro poznate „Immortality“. Iako ju je ekipa Objektiva slušala na Vederovom solo koncertu prošlog ljeta u Firenci, pjesma je sada imala beskrajno emotivne momente, prelaze, gitarske jecaje Mekridija, srčane bubnjarske dionice Kamerona...
Niko nije ostao imun na šetnju od prvog do posljednjeg albuma, prebiranje po srcima i prizivanje uspomena, od onog dječaka koji je konačno progovorio u učionici 1991, preko protesta zbog „Države ljubavi i povjerenja“ do „Udara groma“ iz 2013. godine.
Ipak, nešto je u glavnom gradu Italije bilo drugačije nego prije 22 godine. Bubnjar Mat Kameron je tada svirao u sjajnom Saundgardenu, tako da nije nastupio 1996. u Rimu. Za debi na „Olimpiku“ poklonio nam je vokalnu i instrumentalnu izvedbu „Black Diamond“ grupe Kiss. Malo je reći kako je pokupio gromoglasni aplauz.
Slobodan svijet
Ipak, osim Edija, frontmena i duše benda, najveće ovacije izmamio je gitarista Majk Mekridi. Zašto? Zbog svakog sola u Džemovim pjesmama i nevjerovatnog umijeća u izvođenju Van Helenove „Eruption“, Flojdove „Comfortably Numb, Jangove himne slobode „Rocking In The Free World...“
Učestale šutke i uzavrelu atmosferu začinjenu novom pjesmom „Can't Deny Me“ umirila je „Just Breathe“ koju je Edi simbolično posvetio hrabrim ženama i porodici. Na taj dan prije 340 godina, prva žena u istoriji dobila je univerzitetsku diplomu. Zvala se Elena Kornaro Piskopia.
Vederove kćerkice plesale su i grlile se na sceni prateći tatin milozvučni glas. Za sve koji spavaju sami i osjećaju se mali, moćni ukulele odsvirao je uspavanku „Sleeping By Muself“.
Pomislili smo da je kraj, ali ovaj bend nikad nije mario za ograničenja, pa ni vremenska. Nošeni emocijama, umjesto dva i po svirali su nam sat duže, pokazujući svakom notom da Edi Veder i ekipa nijesu odustali od sanjarenja i zamišljanja savršenog svijeta.
Morali smo da im se pridružimo. Uz svjetlost lampi i upaljača naše nebo na „Olimpiku“ dobilo je nove stanare. Zvijezde koje nikada neće zgasnuti, jer dok god maštamo i glasno pjevamo - rokamo u slobodnom svijetu!
FOTO: twitter.com / theskyiscrape.com / Privatna arhiva
