Nakon što se iskusni Robert Zemekis uspješno poigrao sa scenarijom i humorom u filmu „1941“ (Stiven Spilberg, 1979), nije mu bilo teško da dobije naredni, mnogo „ozbiljniji“ posao. Zahvaljujući Spilbergu i onome što je pokazao na velikoj sceni sa prvim ostvarenjem „Back to the Future“ (1985), Zemekis je uspio da se izbori za adaptaciju popularnog romana misterije „Who Censored Roger Rabit“ autora Gerija Kej Volfa.
Uz hit roman došao je i novac, pa je Zemekis imao čast da radi na krimi komediji „Ko je smjestio zeki Rodžeru“ („Who Framed Roger Rabbit“) - najskupljem filmskom projektu osamdesetih godina prošlog vijeka. Da li je uspio valjano da iskoristi budžet od 70 miliona dolara? Tri decenije poslije premijere, 21. juna 1988. u Njujorku, odgovor je potvrdan - bez ikakve sumnje.
Oda Holivudu
Kombinovanje animiranih likova od Beti Bup do Mikija Mausa i Duška Dugouška sa glumcima na filmskom platnu možda nije bio težak posao krajem osamdesetih, ali Zemekis je morao da osmisli dobar koncept kako bi cijeli spoj Los Anđelesa i Crtićgrada (Toontown) mogao da funkcioniše.
Upravo to govori koliko je njegov pristup bio inovativan. Zemekis je uspio da pažljivo izbalansira dvije strane i učini ih realnim. U tome mu je pomogla i pomalo noarska tema, kao neka vrsta ode starom, zanimljivom Holivudu.
Glavna muška uloga bila je namijenjena Bilu Mareju, ali nakon što je sjajni glumac ispao iz igre Bob Hoskins se pokazao kao idealno rješenje. Na kraju, iako je odigrao više od 50 rola, obesmrtio ga je upravo lik Edija Valijanta iz ovog ostvarenja.
Fatalna dama
Čuveni Kristofer Lojd bio je više nego logično rješenje za glavnog negativca, s obzirom na to da je prethodno sarađivao sa Zemekisom u filmu „Back to the Future“. No, ono što se dogodilo sa animiranim ulogama bilo je krajnje neuobičajeno.
- Ja nijesam tako loša, gospodine Valijant, samo su me tako nacrtali – legendarna je rečenica Džesike Rabit.
Fatalna dama u vrućoj crvenoj haljini i njena „opravdavajuća“ replika zauzeli su kultno mjesto u istoriji kinematografije, a zamislite – osoba koja je dala Džesiki glas uopšte nije bila potpisana! Teorije koje se vrte oko ovog „propusta“ su brojne i višeslojne, iako je svima dovoljno samo nekoliko sekundi gledanja da shvate da je riječ o nenadmašnoj Katlin Tarner.
Premijera je bila više nego uspješna: čak ni najoštriji kritičari nijesu štedjeli zvjezdice. Međutim, prvi dan prikazivanja nije bio problem za Zemekisa. Pakao mu je donijela - pretpremijera!
Tokom testiranja „Zeke Rodžera“ publika je počela da napušta salu. Iako bi ovakva reakcija pokolebala neke režisere, Zemekisu nije padalo na pamet da nešto mijenja. Imao je sreću zbog toga što mu je leđa čuvao Spilberg kao izvršni producent. Zemekisu su ruke bile odriješene, ma što odlučio.
Duh u nestajanju
Ovaj projekat zauzima zanimljivu, istorijski važnu poziciju u istoriji animacije. „Ko je smjestio zeki Rodžeru“ jedini je film koji je pomirio dvije „zaraćene“ strane. Poslije dugih pregovora i dogovora da minutaža svih animiranih likova sa obje strane mora da bude ista - diznijevci i likovi iz univerzuma „Looney Tunes“ pojavili su se u istom kadru samo u ovom ostvarenju!
Očekivano, film je obilježio filmske festivale i Oskare kada je riječ o vizuelnim i specijalnim efektima. No, zanimljivo, Akademija je nagradila i napore montažera Artura Šmita, desnu ruku Roberta Zemekisa, koji je ovom prilikom pobijedio i Stjua Lindera za „Rain Man“ i Gerija Hemblinga za „Mississippi Burning“.
„Ko je smjestio zeki Rodžeru“ možda nije dio filmske istorije kada govorimo o kvalitetu ili dobrom scenariju, ali jeste ako se fokusiramo na vješte režiserske izbore i prvoklasnu zabavu. Jedno je sigurno - sada, 30 godina nakon premijere, možemo da kažemo da modernom Holivudu fali ovako zaraznog, originalnog i svježeg filmskog duha. L. M.
FOTO: pinterest.com / imdb.com / youtube.com
