Kako je za Pobjedu najavila Maja Đurić, koncept postavke podijeljen je u četiri segmenta.
- U glavnoj sali JU Muzeji i galerije Podgorica biće prikazan album karaktera sa oko pedesetak portreta uglavnom ljudi iz svijeta umjetnosti i nekih mojih poznanika, koji su objavljivani u raznim publikacijama, a nastali su tokom posljednjih 20 godina i oni manje poznati, ljudi koji su igrom slučaja ulazili u moj život. Veliki formati portreta, na kojima se vidi kontrast grada i sela, portreti iz katuna Vratne, diptih Kaluđerovića iz sela Petrov do, koji simbolično prikazuje prolaznost života. „Magija je u tome da se na novi način vide ljudi“. Ostali segmenti izložbe, u drugim salama, su rani radovi sa ogledalima, anđeli Boke i ciklus „Tišina“ sa nekim svedenim, novim refleksijama i drvenim barkama. To su motivi koji me stalno okupiraju tako da je ovo i neka vrsta dodatnog, popravnog ispita, novi radovi na moje stare teme. Kao istoričaru umjetnosti mnogo mi je lakše da pravim odabir drugih autora, tako sam mjesecima iz dana u dan mijenjala koncepciju za svoju izložbu i na kraju zamolila mog bivšeg studenta, a sada kolegu Luku Rakojevića i kustosa Selmu Đečević da osmisle postavku i naprave odabir radova – kazala je Đurić.
U intervjuu za Pobjedu Maja Đurić osvrnula se i na početke svoje karijere, motive kojima se bavi u svom radu, pedagoški rad...
POBJEDA: Često se u intervjuima prisjećate kako Vam je otac - slikar Slobodan Puro Đurić - kada ste bili u osnovnoj školi, poklonio fotoaparat. Možemo li reći da su tu začeti korijeni Vaše ljubavi prema fotografiji? Koliko je odrastanje u porodici, prepoznatoj po umjetničkom stvaralaštvu, uticalo na Vaše opredjeljenje da se profesionalno okrenete fotografiji?
ĐURIĆ: I te kako. Otac je učio filmsku školu u Zagrebu i fotografisao nas je tokom djetinjstva stalno, njegov kum Savo Nikolić imao je fotografsku radnju. U sedmom razredu osnovne škole dobila sam na poklon mali Rollei 35 koji je on naručio iz Njemačke preko prijatelja Bima Maljevića fotografa i porodičnog prijatelja iz Budve.
Bila je to, za mene, najčudesnija, magična, lijepa, mala igračka, ali sa puno mogućnosti i nepoznanica. Od tog trenutka sam počela drugačije da gledam na prirodu, svjetlost, formu, ljudski lik, život - reducirala sam svijet na kvadratiće (frejmove, kadar).
POBJEDA: Interesantan podatak iz Vaše biografije je izložba na kojoj ste izlagali zajedno sa ocem, 2006. godine u Budvi. Kako, sa ove vremenske distance, gledate na tu postavku? Da li u planu imate neko novo, zajedničko izlaganje?
ĐURIĆ: Defragmentacija mi se i dalje čini veoma interesantnom i šteta što nije ponovljena u nekom galerijskom prostoru sa bijelim zidovima, jer Crkva Santa Marija je veliki kameni prostor koji pojede slike.
To je bila neka fina simbioza, pretapanje dva medija – fotografije i slikarstva i dva autora koja su pokazala svu sličnost i različitost u poimanju umjetnosti u kojoj se apsolutno prepoznaje kompatibilnost u našem stvaralaštvu.
Fotografisala sam njegovu paletu makro objektivom, a poveznica naših radova su bili uveličani fragmenti njegovih slika štampani kao fotografije u velikom formatu koji tada postaju neki novi, defragmentirani radovi. Ne znam da li ćemo nešto zajedno ponovo raditi, ali nekada naslika neke slike po mojim fotografijama.
Prošle godine u ovo vrijeme bila je njegova retrospektivna izložba na kojoj smo familijarno udarnički radili.
(Opširnije u današnjoj Pobjedi)
