Prokleti Solomonovi. Tako slatko zbunjeni, djetinje radoznali, beskrajno duhoviti i preplavljeni ljubavlju prema ljudima, upropastili su nas za sve minule i buduće vanzemaljce - ali i za većinu komičnih serijala koji su uslijedili nakon završetka „Trećeg kamena od Sunca“. No, postoji više razloga zbog kojih je snimanje zadnje epizode jednog od najpoznatijih sitkoma televizije NBC tako teško palo i autorskoj ekipi i gledaocima u studiju i fanovima kraj malih ekrana.
Varničenje emocija
Kada je počelo snimanje, na papiru je to bila samo još jedna, 138. epizoda ovog naučno-fantastičnog sitkoma. Međutim, dok se dobro poznata ekipa posljednji put poklanjala publici, emocije su počele da varniče. Odjednom su shvatili da je kraj. To je to – nema više druženja sa Dikom, Harijem, Tomijem i Sali na krovu kuće, nema poziva Velikoj džinovskoj glavi, nema više oduševljavanja „glupim ljudskim izumima“ poput tiganja, cigareta ili kompjutera, nema Nininih otrovnih sarkazama upućenih šefu i Meri, nema više dugih razgovora pod zvijezdama u crvenom „rambleru“, nema ljubavnih prepirki dva najslađa profesora svih vremena... Nema više Solomona.
Nakon snimanja finala, u kom Velika džinovska glava naređuje Diku da vrati posadu kući, prva je pala Sali - Kristen Džonston.
Nakon što je glumica otrčala sa bine, zasuzio je Frenč Stjuart, blesavi Hari. Neprevaziđeni bog komedije Džon Litgou, posljednji put u Dikovim cipelama, bio je više nego potrešen. Najzad, tvorci serije Boni i Teri Tarner, glumci, producenti i drugi članovi ekipe uskočili su u grupni zagrljaj i otpjevali pjesmu iz finala, dok su im glasovi pucali od knedli kod dijela „Back to heavens in our mighty spaceship“.
Alternativni kraj
Da nam rastanak u studiju TV NBC zazvuči još teže, uprkos vremenskoj distanci od 17 godina, tu je alternativni kraj. Iako je znala da je gledanost mala i da je kraj neizbježan nakon 22. maja 2001, kada je emitovana zadnja epizoda, ekipa se ipak nadala nastavku. Zbog toga je snimljena dodatna scena u kojoj se Dik ipak vraća po Meri i vodi je, potpuno izbezumljenu jer joj je prije toga izbrisao pamćenje, na svoju planetu. Na veliku žalost fanova, sitkom nikad nije nastavljen – a oni najbolje mogu da vam kažu koliko su puta, gledajući finale, pomislili u sebi: „Dođavola, otmite i nas!“
Teško je povjerovati da je rejting serije bio tako mali i da je otkazana poslije samo šest sezona. Od 1996. do 2001, tokom 138 epizoda, ljubitelji najbolje vrste komedije uživali su u druženju sa četiri vanzemaljca koji su se prerušili u ljudsku porodicu da bi izvještavali nadređene o životu na „trećem kamenu od Sunca“.
Osnovnu priču pamte svi: šašavi vođa postao je profesor fizike (ha!) na fakultetu, borbeni strateg dobio je tijelo zgodne žene, a najstariji i najmudriji član posade, obavještajac, završio je na najgorem mjestu - u tijelu tinejdžera Tomija (Džozef Gordon-Levit). Nesuđeni četvrti član porodice postao je blentavi vanzemaljac u čijoj je glavi smješten implant za komunikaciju sa matičnom planetom.
Solomonovi na početku ne mogu da vjeruju kako su ljudska tijela glupo napravljena, budući da na njihovoj planeti svi izgledaju kao želatinaste ljubičaste cijevi bez rase, pola i bilo kakvih individualnih karakteristika. Prvi susreti sa snovima i snijegom dovode ih do potpune histerije, a nemoguće je zaboraviti i scenu kada prvi put čuju muziku i preplaše se od pokreta sopstvenih tijela. Da ne govorimo o Dikovom pušenju po 14 cigara odjednom, prvoj kompjuterskoj „komandi“ i ljubomori na kolegu koji je „plagirao rječnik“, Tomijevoj bluz ekskurziji, Salinim časovima baleta, Harijevim „zavodničkim“ glupkastim facama sa vječno zatvorenim očima i sviranju u italijanskom stilu pod Merinim prozorom!
Povratak otpisanih
Solomonovi su dovodili publiku do najvećeg ushićenja kada su pokušavali da shvate i prihvate nešto što je nama, ljudima, posve logično, banalno i samoobjašnjivo. Na primjer, postojanje tiganja. Što je to - oružje? Zašto postoji? Kako se najbolje upotrebljava? Na ovaj način su nam omogućavali da gledamo svijet kroz oči bebe, iskrene i sposobne da slobodno izrazi mišljenje i osjećanja.
Na kraju većine epizoda Solomonovi bi naučili lekciju ili dvije. Sjeli bi na krov, gledali u zvijezde i pričali o ljubomori, ratu, siromaštvu, nejednakostima, muško-ženskim odnosima. I, kao likovi svakog dobrog naučno-fantastičnog serijala, konstantno su nam postavljali pitanja i tražili odgovore. Pritom, nije škodilo ni što je riječ o sitkomu sa dušom, vanvremenskim humorom i forama kojima se i dan-danas smijemo kao kada smo ih čuli prvi put.
Nekako nalik na sopstvene vanzemaljske heroje, „Treći kamen“ nikada nije uspio potpuno da se uklopi u naš svijet. Izgledao je drugačije i razlikovao se od svega što je emitovano na televiziji, zbog čega i zaslužuje divljenje. Šteta je što je ova serija baš kao NLO - nevjerovatna pojava, ali uvijek sa lošim „terminom“ pojavljivanja i nikada sa dovoljno ljudi koji bi mogli da ga shvate ozbiljno i povjeruju u njega.
A samo zamislite što bi mogao da nam donese kad bi se vratio baš sada, u doba Fejsbuka, Instagrama, klik-bejt vijesti, Trampa i sveopšteg ludila. Koliko bi samo materijala imali Solomonovi da nam ponovo pričaju o nama!
Biljana MARTINIĆ
FOTO: pinterest.co.uk
