Piše:
Vladimir Maraš
U svijetu muzike, posebno u malo naprednijim pravcima poput klasike ili džeza, ravnopravan činilac spektra harmonskih „oruđa“ čine supstituti. Zamjene. Pokušaću jednostavno, ako je to uopšte moguće. Ljudsko uho (vjerovatno prvo mozak) naviknuto je na logične stvari. Jednostavno, primalni instinkti gone našu logiku i olakšavanje doživljaja stvarnosti. U muzici je slično, ili isto.
Kad slušate muziku, osjećate ono što slijedi. Tačnije, iskustvom koje ste stekli, na neki način vladate muzičkim žanrom koji volite (misli se prvenstveno na popularnu ili rok muziku). Pretpostavljate refrene, strofe, uvode, finiše i tako dalje.
U naprednijim muzičkim žanrovima sve te „harmonske logičnosti“ imaju zamjenike - supstitute. Dakle, svaki harmonski „korijen“ - tonalni centar (eng: root) i njegov logičan harmonski i žanrovski obrt imaju zamjenu: drugačiji harmonski put koji je u najbližem srodstvu sa očekivanim obrtom.
Upotreba tih zamjena čini muziku bogatijom. Iskusnim solistima javljaju se nepregledna polja inspiracije za improvizaciju, a slušaocima se širi dijapazon očekivanog. A sad prevedimo stvari na život...
*****
Na balkanskim prostorima odavno živimo jednu te istu matricu. Zamjene nema. Da se razumijemo, odabir zamjenskog akorda ponekad može da bude i loše upotrijebljen, građen rukom nedovoljno vještog umjetnika. Ako se to dogodi, supstitut postaje smetnja, počinje da para uši i da žulja. I svi to mogu da čuju, nije to nikakav božji dar.
Kad smo već kod Boga, tokom nedavnog boravka u SAD-u pitao sam se zašto svaki vrsni klavirista, ili makar većina njih, slavi Boga i vrlo često ga pominje u svakodnevnom životu - u žargonu i raznim kontekstima. Pa kad kinete, kažu vam: „Bless you!“, što je supstitut za ovo naše sirovo „nazdravlje“. Onda ih čujete kako sviraju, kako doživljavaju muziku, kako proživljavaju svaku notu koju proizvedu i kako se svi kojima su te note upućene, zajedno sa izvođačima nalaze na nekoj nedefinisanoj tački, u svojevrsnom umjetničkom klimaksu.
Odgovor je jednostavan. Tamo sveštenici ne pričaju o obojenim ljudima i gej populaciji kao o đavolskom nakotu, nego ih uče da slave svako živo biće.
A onda tome pridodate horsko izvođenje (sa posebnim akcentom na gospel zaostavštinu), orgulje, električne klavire, popove koji apsolutnim sluhom nepogrešivo daju intonacije kroz propovijedi i egzaltiranu masu koja slaveći Boga slavi svakog živog čovjeka.
E vidiš, u takvom sistemu vrijednosti, vjerovatno bih i ja, kao tvrdi ateista, postao vjernik. Znanja o muzici i količinu ljubavi, koju mladi ljudi pokupe u raznim crkvama po Sjevernoj Americi, jednostavno osjetite. I da, u crnačkoj muzičkoj baštini supstituta ima koliko želite, skoro u nedogled, i to da se ne zna koji je muzikalniji od kog (u njihovom poimanju slobode muziciranja ne postoji konvencionalni muzičko-harmonski krug kojem nas u Evropi uče od malih nogu).
Zato smo mi Evropljani skamenjeni pred njima. I njihovom crkvom, koja je supstitut za normalno i srećno odrastanje. O ovdašnjim ekspoziturama svevišnjeg ćemo kad za to dođe vrijeme, za stotinu godina kako je krenulo.
*****
Društvo smo koje vapi za supstitutima, ne bilo kakvim. Dok oko nas padaju glave, a neke druge se upozoravaju na slična scenarija, većina sjedi skrštenih ruku, neko zadovoljan više, neko manje, ali more nezadovoljnih nije u stanju da kanališe svoje potrebe.
Mladi u Crnoj Gori, studentska populacija i malo stariji, rođeni su u ratnom okruženju devedesetih. Većina njih ne koristi pasoše, jednostavno, društvo i politička elita su nas sveli na bazični strah od nepoznatog, od unutrašnjeg neprijatelja, spoljašnjih zavjera, od kojih ne vidimo da ne živimo normalno.
Zbog svih tih utvara nijesmo svjesni da imamo pravo na supstitut. Pa ako ne bude dobar ili željen, da odmah tražimo novi. Dok ne ubodemo. A kad jednom krenete u neograničeno polje improvizovanja, iako nijeste svjesni, postajete sve bolji i bolji. Sve dok jednog dana ne kažete sebi: „Ovo je sasvim dobro, kamo sreće da sam probao i ranije“.
Naravno, ima onih koji nikada neće htjeti ili smjeti da pokušaju aktivaciju supstituta. I tavoriće cijelog života, zadovoljni što preživljavaju, tiho se moleći za živote onih za koje misle da su im dali sve što imaju. Ima, naravno, i onih koji imaju debelog i objektivnog razloga za takvo ponašanje (politička namještenja, partijska zapošljavanja), ali onih drugih u svakom normalnom društvu mora da bude više.
I kad jednom bude bolje, zapamtite - supstitut je izazov, ali kad ga ubodete, uboli ste zenit nirvane, dotakli visine faktora sreće, koji na ovim prostorima odavno nedostaje kao artikal. Long live Montenegro and God bless you!
