Jedan metak. U centru glavnog grada, naočigled brojnih prolaznika, stotinjak metara od zgrade Uprave policije, nepoznati zločinac ranio je Oliveru Lakić, novinarku ,,Vijesti“. Ispred ulaza u zgradu, praktično pred vratima stana u kojem žive novinarka i njena porodica.
Jedan metak. Lakić je bila živa meta. Niko, ma što napisao, rekao ili čak namjeravao da kaže ili napiše – bio novinar ili običan čovjek – ne smije biti meso za odstrijel.
Jedan metak. Upozorenje? Zastrašivanje? Osveta? Politički motivisan napad? Pitanja će se množiti, optužbe će pljuštati od pozvanih i samozvanih kako vrijeme teče a istraga traje.
Ali, nije bio jedan metak, već rafal u crnogorsko društvo. Neznani zlikovac na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog nije promašio, već pogodio tačno gdje je planirao u namjeri – da ubije normalnost življenja.
Sada valja očekivati da će biti glasni neki što će, pod maskom brige za javno dobro, u svemu samo tragati za ličnom koristi, grupnim ili partijskim interesom. Biće i onih, a već ih ima i jesu veoma glasni, koji će za sve okriviti ljude na vlasti, prvenstveno novoizabranog predsjednika Đukanovića, premijera Markovića – ljude iz vrha.
No, to je teret vlasti i odgovornost vlasti za upravljanje sistemom: oni koji su na državnom vrhu, imaju najveću odgovornost i obaveze.
I tako to, nažalost, biva – kad nema zvanično utvrđene istine, roje se prave laži, sa svih strana. Dok istrage tapkaju u mjestu i dok samozvanci sprovode privatne istrage. U eri masovne privatizacije najefikasnije smo privatizovali istinu: svako ima svoju – partije, interesne grupe, mediji...
Nijesu institucije slabe tek tako, kao proizvod vremenske nepogode – ljudi su slabi i bez odgovornosti. Koliko je odgovaralo inspektora, policijskih načelnika, tužilaca zbog čijeg nečinjenja ili neznanja do danas su ostali nerazjašnjeni brojni zločini? Koliko je ta nekažnjivost za nečinjenje, ohrabrivala kriminalce da ponovo djeluju?
I najnoviji napad na Oliveru Lakić se može tumačiti kao odgovor na pasivnost, nečinjenje ili ćutanje nadležnih iz državnog aparata. U tom loncu predugo obitavamo. Sada je sve prevrelo, svjedoci smo odbijanja da se mijenjaju loše navike i loša praksa; svjedoci smo da nema snage i volje da se popravlja i mijenja sistem u kojem je – da se ne lažemo, uz aminovanje prijatelja iz Evrope – sloboda izražavanja odavno pretvorena u slobodu nekažnjenog optuživanja.
Društvo u kojem batinaši često nekažnjeno djeluju pod maskama državnih uniformi, klanovskih ili partijskih dresova, ali i u kojem se riječ pretvara u batinu ili reketiranje – postaje društvo bez odgovornosti. Zato se mora reći – dosta!
Iz ovog, naizgled bespuća, ima samo jedan logičan, pravedan i ljekovit put za Crnu Goru. Nužno je u državni aparat, kao u mjerne instrumente u mašinama, ugraditi nultu stopu tolerancije na nasilje, kriminal, korupciju. Da policija i tužilaštvo profesionalno odrade posao i riješe oružani napad na novinarku Lakić, identifikuju počinioca, privedu ga pravdi i dobijemo – jedino mjerodavnu – sudsku istinu.
I da, konačno, uspostavimo lanac odgovornosti, bez obzira na instituciju ili partiju... Oni koji ne mogu, ne smiju ili ne žele da rade svoj posao – od policajca, inspektora do tužioca; od državnog službenika do ministra – moraće da budu otpušteni, smijenjeni ili da odgovaraju za nečinjenje.
A ljudi na vrhu države, ako ne mogu da mijenjaju nesposobne, moraće da znaju – mijenjaće ih haos promjena u državi. Haos, pa makar i promjena, teško može označiti povratak društva u normalnost.
