Piše: Mirko STANIĆ
Upravo ta srednja klasa je bila osnova razvoja crnogorskog društva u drugoj polovini dvadesetog vijeka i njen nastanak se veže za industrijalizaciju naše zemlje u kojoj su stvoreni giganti poput KAP-a, Željezare, Oboda, Radoja Dakića, Gornjeg Ibra, Košute, Marka Radovića i desetina sličnih fabrika i pogona. U njima je radilo oko 120.000 radnika i kad se tome dodaju pomorske i turističke kompanije koje su prihodovale više od milijardu dolara osamdesetih godina onda je jasno da je zadovoljan industrijski radnik simbol crnogorske ekonomije koja je u tim godinama imala suficit u trgovini sa inostranstvom.
Da ne govorimo o industrijskim i drugim inovacaijama koje su pratile taj razvoj, jer je u tadašnjem Titogradu već 1986. radila fabrika solarnih panela, što danas, 30 godina kasnije, djeluje kao naučna fantastika, građevinske mašine Radoja Dakića bile kvalitetnije nego južnokorejske koje sada dominiraju, a Obodovi frižideri simbol kvaliteta bijele tehnike u Belgiji, Španiji ili Turskoj.
Umjesto radnika koji su mogli sebi da priušte kupovinu stanova, vozila, školovanje djece i štednju, danas se suočavamo sa osnovom ekomonije koja se zasniva na trgovini i turizmu, najslabije plaćenim granama privrede. Zato i ne čudi podatak da čak 78% radnika u Crnoj Gori prima zaradu koja je niža od 500 eura, a samo 4.4% veću od 1000. Upravo je uništenjem industrije došlo do naglog siromašenje stanovnika jer se od plate kasirke u marketu ili operatera u kladionici ne diže kredit za stan ili novo vozilo, niti se može štedjeti za stare dane.
Posebno bolan aspekt cijelog procesa promjene ekonomije pod neoliberalnom palicom DPS gurua predstavlja podatak da danas više radnika radi u sektoru igara na sreću nego u kičmi crnogorske proizvodnje - KAP-u, Željezari, Rudnicima Boskita, Plantažama. O ugašenim preduzećima da i ne pričamo.
Zbog takvog stanja imamo stagniranje crnogorske privrede, jer ne uspijevamo da u ovim godinama izvezemo 400 miliona eura, dok je samo par preduzeća izvozilo 300 miliona dolara prije 3 decenije. Hotel nikad nije napravio svoj rudnik ili fabriku, ali su rudniki fabrika uvijek imali svoj hotel. Dok nam se ekonomija zasniva na granama privrede gdje za povraćaj ulaganja trebaju decenije, gdje su profitne marže po par procenata, a radnici obično 193 ili 220 eura nema nade da će se bilo ko vratiti iz inostranstva da nastavi svoju karijeru u Crnoj Gori. Suprotno, narednih 4-5 godina će se dešavati da nam cijele generacije odlaze na zapad kako bi radili poslove koji su ispod njihovog obrazovnog nivoa, ali su nekoliko puta plaćeniji nego kod nas.
Za prošlim vremenima ne možemo plakati, niti čarobnim štapićem vratiti nekadašnje gigante i radna mjesta. Ono što možemo je težnja ka reindustrijalizaciji Crne Gore uz stavljanju snažnog akcenta na inovativnost, nove tehnologije i IT sektor. Današnji inžinjeri moraju dobiti odgovarajuće znanje, a države stimulisati otvaranje novih fabrika i pogona po uzoru na zemlje okruženja, jer smo jedina zemlja regije bez ijedne nove fabrike iz neke od zapadnih zemalja, što bi trebalo da zabrine nekog u vlasti, kad ne bi razmišljaju koju će obalu ove godine da betonira sa kumovima i prijateljima. Kad u Crnoj Gori Simens, Krup, Fiat, Jaguar ili Actavis budu otvarali fabrike imaćemo razvoj koji je zasnovan na proizvodnji a ne na betoniranju obale. Jer se obala može betonirati i sazidati u samo jednoj generaciji, dok će već naredna ostati bez tog resursa.
Ukoliko želimo da ovo društvo postane punopravni član EU u narednih nekoliko godina i da u tom društvu ne bude sa najgorim performansama potrebno je da slijedimo ono što su uradile sličene zemlje u protekle dvije decenije, Poljska, Slovačka, Slovenija i Mađarska su zahvaljujući snažnoj industriji i proizvodnji dostigli visok rast uz koji će u narednoj deceniji dostići prosječnu razvijenost zemalja EU. Slično je danas sa Rumunijom ili Bugarskom koje ostvaruju ogromne stope rasta (Rumunija dvocifrene) i u kojima su plate rapidno porasle u protekluh 5 godina (u Rumuniji duplo od 2012. od kada kod nas stagniraju).
Ko misli da je sve ovo u Crnoj Gori nemoguće nek pogleda rezultate koje je naša, ratom razorena, zemlja ostvarila u periodu 1948-1980, sa prosječnim rastom BDP od 5.9% na godišnjem nivou, koji još ne uspijevamo da dostignemo u protekloj deceniji. Zbog toga su nam nužne promjene na svim poljima, od političkih do ekonomskih, kao i promjena mentalita i stvaranja moralnog sistema u kojem će se opet cijeniti rad i lojalan odnos prema državi. Samo kroz tu promjenu možemo doći u situaciju da u periodu 2020-2030 postignemo visoke stope rasta, dostignemo prosječnu razvijenost zemalja EU i u Crnu Goru vratimo desetine hiljado onih koji su protellih decenija otišli iz nje. Jer će to biti konačni dokaz uspješnosti naše države. Na svim poljima. (Autor je portparol SDP-a)
