Ako je iko naslikao muziku na velikom platnu, to je učinio Miloš Forman. Ovjekovječio ju je učinivši besmrtnim sve one male, bijedne, skrajnute, zaboravljene. Sve one ljude koje je pojela prašina. Zahvaljujući filmovima ovog režisera, koji je nedavno preminuo u 87. godini, povjerovali smo u „tezu“ da samo djelovanje marginalaca može da promijeni svijet. Tu beskrajnu vjeru u nama probudilo je štošta u Formanovim filmovima – ali prvenstveno muzika.
Genije i netalenat
Forman je iscrtavao vječni, nimalo porozni reljef na licu Frensisa Mareja Abrahama u filmu „Amadeus“ (1984) oboom iz Mocartove čuvene 10. serenade u B-duru. Baš taj ispijeni, grešni, patetični lik beskrajno netalentovanog kompozitora Salijerija, opsjednutog potragom za vječnošću, bio je uhvaćen u potpunom raskoraku, pred Mocartovom lakoćom da stvori nešto prelijepo!
Još važnije: pohlepni, sebični i za istoriju nevažni Salijeri baš tada pronalazi ostvarenje, postajući oslonac za krst koji genijalni Amadeus nosi ka sopstvenom gubilištu. Samo zajedno, u grozničavom poduhvatu i borbi sa usudom vremena, u jurišnom finišu filmskog klasika, Salijeri i Mocart pronalaze „Rekvijem“ - i vječnost.
Ratno grotlo
Godine 1969. Forman je ispisao rokenrol klasik 20. vijeka „Let The Sunshine In“ na licu nesretnog regruta Kloda Bukovskog (Džon Sevidž). Nezaboravna scena marširanja (ne)suđenog vojnika u pakleno grotlo ratnog aviona, poput bespomoćne životinje koja hita ka vijetnamskoj klanici, samo je podtekst i podloga za Formanovu razradu u filmu „Kosa“!
Mnogo prije nego što je snimio kultni rok mjuzikl mladi češki režiser, koji je odslikavao energiju antisovjetskog bunta, govorio je koliko mu je muzika važna da „uvede“ kadar ili scenu. „Let The Sunshine In“ na putu za Vijetnam već hrli ka visokoj tački kulminacije - prije nego se, iz ruku mladih prijatelja već poginulog vojnika, sruši kao cunami! I to u revolucionarnoj poruci i djelovanju pokreta mira vječne mladosti šezdesetih.
Teza i duša
Ta revolucija, djelovanje običnih i nebitnih, bila je izuzetno važna za Formana. Zbog toga njegovi pojedini filmovi tako liče na istorijske hronike. Kao klasici italijanskog neorealizma stvarani dvije decenije ranije, imali su zabavan i lak, ali dokumentaristički karakter. Formanu se dopadalo ovo poređenje, ali je imao da doda i jednu opasku.
- U centru italijanskog neorealizma je teza, a u mojim filmovima duša čovjeka - govorio je režiser.
Sada možemo da posvjedočimo kako je Forman bio veliki i genijalan baš zbog toga što se nikada nije trudio da stvori nešto veliko i genijalno – baš kao njegov Mocart u filmu „Amadeus“.
Na poprištima vječnih celoluidnih lovišta, vidimo ga kako sa lakoćom grabi i bije svoje revolucije... I ostavljamo ga sa milionima istomišljenika i saboraca sličnih njemu - onoliko malih i nebitnih ovom svijetu, koliko su bili važni i neprocjenjivi Janu Tomašu „Milošu“ Formanu. S. STAMENIĆ
FOTO: ilgiornale.it
