Pisac Ernest Klajn napisao je knjigu „Prvi igrač na potezu“ („Ready Player One“), preslatki naučno-fantastični roman o retro video-igrama i intrigama virtuelnog svijeta, koja pršti od odličnih referenci na pop kulturu osamdesetih. Daleko od toga da je stvorio remek-djelo, ali ne može se poreći da je Klajnov „Igrač“ roman koji se pamti. Ova knjiga se guta u jednom zalogaju, a čitanje pali lampice za radost. Kada je objavljeno da je Stiven Spilberg uposlio prstiće i bacio se na stvaranje istoimenog filma, mišljenja su automatski bila podijeljena.
Dok su neki smatrali da popularni režiser ne može da napravi vizuelnu priču koja je dorasla knjizi, drugi su imali visoka očekivanja. U jedno smo sigurni... Niko nije mogao ni da pomisli da će zaglaviti u dvoipočasovnoj agoniji – zarobljen između želje da vrisne ili slomi dva-tri reda stolica u bioskopskoj sali.
Lažna nada
Prva trećina filma pruža lažnu nadu da je Spilberg zaista dorastao zadatku. Upoznajemo Vejda Votsa (Taj Šeridan), čiji je život rascijepan između siromašne realnosti i savršenog virtuelnog svijeta. Godine 2044. stvarnost je postala previše teška. Zašto? Ne pitajte Spilberga.
Iako knjiga pruža sasvim fer objašnjenje za ovakvo stanje u društvu (energetska kriza, otapanje fosilnih goriva, globalno zagrijavanje i prenaseljenost), režiser je odlučio da utroši minute na „pametnije“ stvari od izlaganja činjenica. Morate da progutate „tešku stvarnost“ bez previše zapitkivanja.
Pritisnuti životom koji liči na sve samo ne na život, ljudi traže bijeg u virtuelnoj realnosti. Nju nudi simulator OASIS, kreacija Džejmsa Halideja (Mark Rajlens) i Ogdena Morova (Sajmon Peg), koja je dostupna svima koji posjeduju vizir i kinestetičku tehnlogiju poput rukavica.
Priča počinje nakon Halidejeve smrti i objave snimka u kom kreator objašnjava da je ostavio „uskršnje jaje“ negdje unutar simulatora. Prva osoba koja ga pronađe naslijeđuje njegovo bogatstvo i kompaniju. Tako počinje avantura Vejda Votsa, koji pet godina nakon uzbudljive objave pronalazi prvi od tri ključa koji vode do jajeta.
Šarena laža
Radnja je prilično zanimljiva i neko bi pomislio da ne ostavlja prostora za greške u adaptaciji. Vizuelno, film je prava bombonica zahvaljujući Spilbergovom znalačkom oku i tehnološkim blagodetima 21. vijeka, ali unutar primamljivog omota krije se šarena laža. Skoro ništa u ovom ostvarenju nije na svom mjestu, počevši od izbora glavnog glumca.
Jasno je da film ne može i ne treba poslušno da prati svaku rečenicu iz knjige. Međutim, ako ste od 2011. zamišljali Vejda Votsa kao debeljuškastog, ružnjikavog momčića, koji u jednom trenutku čak ostaje bez ijedne dlake na glavi, Taj Šeridan vam dođe kao jabuka kad pitate majku ima li što slatko. Ako nijeste čitali knjigu, blago vama. No, teško je progutati ovako nešarmantnog i beskrvnog glavnog glumca i sa čitanjem i bez njega.
Što je najjače od svega, pored Zaka Pena, koscenarista Spilbergovog filma je ni manje ni više nego - Klajn. Kako je pisac dozvolio da mu raskupusaju djelo, sigurno je nejasno svakome, bez obzira na to da li je pročitao djelo „Ready Player One“.
Nakon četrdesetak obećavajućih, visoko oktanskih minuta, sve kreće nizbrdo. Plitki likovi, radnja bez toka i smisla, scenario koji kao da je ispisan iskusnim perom Marine Tucaković, očajni sporedni likovi kao „opasni“ lovac na glave Ajrok koji pokušava da razbije „ozbiljni“ narativ bacajući fore u rangu Ivana Ivanovića... Jednom riječju – pakao.
Neposlušna logika
Vejd, poznatiji po nadimku Parzival, prikazan je kao lik koji misli samo o leptirićima u stomaku. Kakvo uskršnje jaje, kakva borba, kakav strah od užasne kompanije IOI koja većinu vremena pokušava da ga ubije! Ne, sve što on želi jeste da se stopi sa Art3mis, curom koju je upoznao u simulatoru i koja ubrzo postaje neizostavan dio njegovog života.
Naravno, motiv zaljubljenosti postoji i u knjizi, ali ni na sekund ne postaje najvažniji – naročito ne bitniji od zdravog razuma. Pametno napisana priča dozvoljava vam da odložite knjigu tek toliko da pođete do toaleta. Sa druge strane, film vas tjera da proklinjete sve bogove što potrošiste novac da 140 minuta sjedite užasnuti u bioskopskoj sali.
Parzival, Atr3mis, Ejč, Daito i Šo predstavljaju glavnu družinu koja se bori da sačuva Halidejevu tvorevinu. Na mračnoj strani su „IOI“ i njen vlasnik Sorento, koji želi da pronađe uskršnje jaje kako bi njegova kompanija konačno postala broj jedan.
Saznajemo da Art3mis upravlja odredom pobunjenika protiv IOI. To nije tako u knjizi, a moglo je da bude mnogo bolje iskorišćeno u filmu. Ejč, Vejdov najbolji drug, zauzma mnogo važnije mjesto u priči, a dodijeljena mu je skoro pa nebitna uloga Parzivalovog savjetodavca. Izuzetak je samo odličan momenat u kom oživljava Gvozdenog džina i sve što želite jeste da ga zagrlite i kažete mu da će sve biti u redu.
Kreator i djelo
Svijetla tačka filma je Mark Rajlens, koji je pefektno odigrao Halideja - čudno čupavo stvorenje koje se slijepo drži vizije i principa i zaluđeno je remek-djelima prošlosti i fantastičnim vizijama budućnosti. Savršeno je ubjedljiv u ulozi čovjeka koji je stvorio simulirani svijet da bi pobjegao od stvarnosti u kojoj ga niko ne razumije. I u kojoj je njegov poslovni partner i prijatelj oženio jedinu ženu koju je ikada volio. Tako je rođen jedan od glavnih motiva filma – kreator koji mrzi svoju tvorevinu.
Kad smo već kod kreatora, Spilbergova tvorevina je omanji užas stvoren samo za šarlatansko šklapanje para. Osim vizuelne perfekcije i Rajlensa, sve ostalo je šuplje. Jasno je da je fanovima knjige teško da budu objektivni, ali nema tog filmofila sa istančanim ukusom koji neće žaliti za vremenom protraćenim na „Ready Player One“.
Kvota da će Spilbergova adaptacija Klajnovog romana biti toliko loša bila je mizerno mala. Prečasni Stiven mogao bi detaljnije da prostudira Halidejevu boljku. Možda bi se onda barem zapitao da li je i on sam kreator koji treba da mrzi svoju tvorevinu. Mi sigurno jesmo zamrzjeli njegov „Ready Player One“.
Anja DROBNJAK
Ko se najeo bunika
Može li iko da nam objasni što se desilo sa muzikom? Je li moguće da se iz nevjerovatnog muzičkog opusa osamdesetih nije moglo izvući ništa kvalitetno za soundtrack filma? Ili se možda kompozitor Alan Silvestri najeo bunika? Neko dovoljno pametan bi se makar potrudio da „prepiše“ muziku iz serija koje jašu na talasu osamdesetih, kao što je „Stranger Things“. Dva i po sata teških nota koje potpuno odudaraju od priče... To niko nije očekivao od Spilberga koji je poznat kao veliki filmofil i znalac pop kulture.
Odličan, ali „zagađen“ omaž Kjubriku
Knjiga je pružila pregršt materijala za fenomenalne omaže najboljim tvorevinama 20. vijeka. Spilberg je odlučio da zanemari većinu i udahne život samo „izabranim“ filmskim ljubimcima kao što su King Kong, Godzila i Gvozdeni džin.
Najbolji omaž dobilo je nešto što ne postoji u knjizi „Ready Player One“ - Kjubrikov film „Isijavanje“. Čuveni hotel strave, soba 237 i najstrašnije bliznakinje na planeti izgledaju fenomenalno i bili bi gotovo savršeni da nijesu „zagađeni“ jeftinim humorom koji je Spilberg prosuo kroz ruganje Ejčovom liku zbog toga što nije gledao čuveno Kjubrikovo ostvarenje.
Nedostajale su očekivane reference na „WarGames“, „Blade Runner“ i igre kao što su „Dungeons and Dragons“, „Zork“ i „Pacman“, koje i čine Klajnov roman tako prokleto nostalgičnim i dobrim.
FOTO: imdb.com / latimes.com / hdqwalls.com / empire.com / youtube.com
