CID iz Podgorice je 1999. objavio knjigu "Sigfrid Kaper: O Crnoj Gori" na osnovu tekstova koje je Kaper 1875. godine objavljivao o Crnoj Gori. O Kaperu priređivač knjige Tomislav Bekić, između ostaloga, piše:
"Za Sigfrida Kapera, koji se rodio 1821. godine u Smihovu kraj Praga u jevrejskoj porodici, od presudnog značaja za njegovo bavljenje srpskim i južnoslovenskim stvarima, posebno srpskom narodnom poezijom, po svoj prilici je bio njegov dolazak u Beč 1841. godine. Naime, poslije završene gimnazije u Pragu 1836. godine, počeo je isprva da studira filozofiju na tamošnjem univerzitetu, da bi se onda opredijelio za studije medicine u Beču, gdje će se ubrzo naći u krugu ljudi oko Vuka Karadžića, koji je, sva je prilika, na njega ostavio silan utisak i na određen način njegove već ranije ispoljene književne ambicije usmjerio u pravcu interesovanja za srpske narodne pjesme i srpsko kulturno stvaralaštvo uopšte. Nema sumnje da je, zalazeći u kuću Vuka Karadžića, već u Beču srazmjerno dobro savladao srpski jezik, što će mu ubrzo biti od velike koristi ne samo u radu na prevođenju srpskih narodnih pjesama nego i prilikom putovanja i boravka po našim krajevima. Jer, neposredno po završetku studija medicine 1847. godine, Kaper je spremno prihvatio da kao ljekar ode u Karlovac na hrvatsko-ugarskoj granici, budući da mu je to pružalo mogućnost "da u neposrednom dodiru sa ljudima i podnebljem produbi i proširi svoje studije i istraživanja o Južnim Slovenima kojima se već godinama bio posvetio. . . Iako se Kaper potom, putujući po drugim evropskim zemljama, prije svega po Italiji, gdje je i umro u Pizi 1879. godine, posvećuje drugim temama, on je, sudeći po onome što do sada o njemu znamo, do kraja života ostao zainteresovan za naše podneblje, pa je još pred kraj života proputovao Crnu Goru. Na osnovu podataka koji nam za sada stoje na raspolaganju znamo da je Sigfrid Kaper pred kraj svoga života, dakle kada je već bio proputovao veći deo kužnoslovenskih zemalja, zaista neposredno upoznao Crnu Goru i da ju je, po svoj prilici, dva puta obilazio. . . Sva je prilika da je prva saznanja o Crnoj Gori stekao u kući Vuka Karadžića." (str 186 i 188)
Dobro upućeni Kaper u knjizi je i ovo pisao:
"Jer svijest da sa granicama oko Lovćena i Koma nikako nije utvrđena i granica njihove otadžbine, odnosno svijest o organskoj pripadnosti pomenutom velikom narodnom plemenu, toliko je duboko usađena u Crnogorce, toliko kod njih živa i izvjesna da bi bilo sasvim pogrešno ako bismo je posmatrali samo kao puku igru genealogizirajući teorije i ako bismo joj osporavali svako praktično značenje. Ta svijest im je, štaviše u tolikoj mjeri svojstvena da joj se naprosto mora pripisati značenje ideje vodilje sa kojom svako, i prijatelj i neprijatelj, mora da računa. Ne može se, naravno, osporavati da je ta svijest - u našem modernom smislu: nacionalna svijest - tek u posljednjim decenijama poprimila ovo svoje današnje značenje. To je rezultat neprestanih težnji cijelog niza ljudi, rođenih Crnogoraca kao i doseljenih, koji su oživljavanje i jačanje te svijesti načinili svojim zadatkom u interesu kulturnih i političkih ciljeva: vladike Petra I i nekih od njegovih sekretara, a među njima posebno pjesnika Simeona Milutinovića; vladike Petra II, najsjajnijeg pjesnika na ovom srpskom Parnasu..." (str 43 i 44)
Kao što sam mnogo puta pisao i Kaper 1875. potvrđuje da je šira nacionalna svijest kod Crnogoraca "rezultat neprestanih težnji cijelog niza ljudi. . . a među njima posebno Simeona Milutinovića."
Pronicljivi Kaper je primjetio ulogu Sime Sarajlije u posrbljavanju Crnogoraca.
Pisao sam da je u 19. vijeku običan narod termin Srbin razumio kao religijski termin, a da je elita (od druge četvrtine 19. vijeka) ubjeđivala običan narod (i živom riječju i preko institucija), da su Crnogorci što se nacionalnosti tiče - Srbi. Pokazivao sam śedočenje Sime Matavulja da je "Srpstvo značilo samo pravoslavlje", pokazao sam i śedočenje Čeha Holečeka koji je zabilježio - "Pitaš li ga za vjeru, odgovoriće Crnogorac da je "Srbin", pitaš li ga za narodnost, reći će da je Crnogorac."
Ovo isto potvrđuje i Sigfrid Kaper, vrlo lijepo formuliše:
"U svim vremenima su se Crnogorci istovremeno nazivali i ‘Srbima’; naravno, prvobitno u religijskom značenju tog imena, pod kojim su se, za razliku od katoličkih i kasnije i muslimanskih južnih Slovena, podrazumijevali pravoslavni pripadnici istočne crkve, iz čega se onda tokom daljeg razvoja lako dalo izvesti nacionalno značenje.” (str 44)
I Kaper isto kao Matavulj i Holeček. Kaper je poznavao Vuka Karadžića, čitao njegova djela, ali ovo, da je Srbin isprva bio religijski termin nije mogao pročitati kod Karadžića, jer je Vuk pišući o Crnogorcima napisao da su srpske narodnosti. Zato se ne može ništa drugo zaključiti nego da je o vjerskom značenju odrednice Srbin, saznao u Crnoj Gori.
I još daje riječi nekog pisca Lance koji je živio u Boki, srpska nacionalna priča još nije bila jaka:
"Čak je četrdesetih godina Lanca, koji je više godina živio u Boki, Crnogorce predstavio kao neku mješavinu Albanaca i Morklaka - što se otprilike poklapa sa istraživanjima jednog Siprijana Robera..."
Ovo što je Lanca napisao prije nekih 170 godina, potvrdila je savremena populaciona genetika (a potvrđuju i druge nauke), Crnogorci su većinom potomci starośedioca.
Pročitajte sa faksimilâ.
