Nedavno je završen 46. Međunarodni filmski festival u Beogradu. Fest je prošao kroz mnoge evolutivne promjene, kao i većina sličnih svjetskih smotri, ali publika ga nikada nije iznevjerila. Pored svih tehnoloških inovacija, novih medija i mogućnosti, uvijek se tražila karta više.
U doba Jugoslavije, kada se na filmove čekalo po godinu ili dvije da dođu na redovni bioskopski repertoar, Fest je bio prozor u svijet. Međutim, nije svako mogao da ide iz Podgorice u Beograd samo da bi gledao filmove. Fest je nekako morao da dođe kod nas. I došao je.
Mali i veliki fest
Devedesetih godina, zahvaljujući mom ocu Radosavu Cicu Popoviću, zaljubljeniku u film, kino „Kultura“ i grad Titograd, i Nikoli Popoviću, jednom od najznačajnijih jugoslovenskih producenata („Bitka na Neretvi“, „Pad Italije“, „Ko to tamo peva“, „Prije kiše“, „Preci i potomci“) pokrenuta je manifestacija „Mini fest“.
Ova mala smotra počinjala je odmah po završetku velikog Festa. Revije su trajale od deset do 14 dana, birani su najbolji filmovi, a karte su se rezervisale sedmicama prije. U tom periodu, nijedan kulturni događaj nije mogao da parira „Mini festu“. I tako deset, možda koju godinu više.
U međuvremenu, Jugoslavija se raspala. Filmovi više nijesu mogli da budu distribuirani kao ranije. „Mini fest“ je ugašen. Međutim, da se ne bi izgubila lijepa navika odlaska u kino (piraterija je brzo uhvatila zamah), godine 2000. osmišljena je manifestacija „Eks-Ju fest“.
Zvijezde i loza
U okviru ovog festivala podgorička publika (kasnije i filmofili iz još nekoliko crnogorskih gradova) imala je šansu da prva pogleda filmove iz država koje su nekada činile jednu.
„Eks-Ju fest“ je na neko vrijeme vratio sjaj omiljenom podgoričkom mjestu, kinu „Kultura“. Njegova misija nije bila svedena samo na upoznavanje publike sa regionalnom kinematografijom. Fest je bio posvećen stvaranju prostora za razmjenu mišljenja i dogovaranje budućih projekata.
Mnogo velikih umjetnika došlo je i prošlo kroz „Eks-Ju fest“: Lordan Zafranović, Ljubiša Samardžić, Voja Brajović, Dragan Nikolić, Milena Dravić, Mira Banjac, Goran Marković, Branislav Lečić... I mnogi drugi koji su poslije projekcija ostajali u kafani do ranih jutarnjih časova, družeći se sa publikom i prenoseći filmsku iluziju sa velikog platna u stvarni život. Kult velikih zvijezda, kakve jesu bili, nestajao je istog trenutka kada bi im prišao podgorički konobar i šeretski ponudio domaću lozu.
Nove generacije
No, vremenom su se mijenjali prioriteti. „Eks-Ju fest“ se ugasio 2011. godine, postajući još jedna priča o srozavanju kulturnog života Podgorice. To je bio mnogo veći gubitak nego što se tada činilo. Iste godine srušen je kino „Kultura“.
Nema žala za prošlim vremenima. Živi se brže i drugačije. Aktuelni filmovi brzo dolaze do nas. Sve nam je dostupnije i lakše. Samo mi je ponekad žao zbog toga što su i filmovi, kao život, postali instant.
Mnogi sugrađani su, baš kao ja, okretali glave kada su prolazili pored ruševine na mjestu gdje je nekada cvjetao kino „Kultura“. Mnoge je zaboljela ta praznina. Ipak, otkako na njegovom mjestu niče novi kulturni objekat, pogledi su se vratili.
Radujmo se Gradskom pozorištu i nadajmo se da će postati stjecište nekih novih generacija, koje će pričati unucima kako su to bili srećni dani njihove mladosti... koju im niko neće srušiti.
Mirjana POPOVIĆ
FOTO: javniservis.me/bankar.me
