Krajem februara i početkom marta 1943. godine, položaj Operativne grupe divizija, opterećene sa 4.000 ranjenika, bio je veoma kritičan. Trebalo je spasiti ranjenike, pa su svi operativni postupci bili podređeni njihovom spašavanju. Morala se prihvatiti neravnopravna borba, u okruženju, u Prozorskoj kotlini i u dolini Neretve.
Odustalo se od prodora na istok, u duhu ranije strategijske zamisli, jer bi odlazak Operativne grupe značio prepustiti ranjenike i tifusare Lerovim jedinicama koje su imale zadatak da ,,uspostave mir, pa makar to bio mir groblja“. Vrhovni štab je donio odluku: ,,Odustati od prodora, prihvatiti borbu u okruženju i spasiti ranjenike po svaku cijenu“.
Snage neprijatelja nadirale su prema Prozorskoj kotlini sa svih strana - od Mostara, Sarajeva i Gornjeg Vakufa. Dio fronta na planini Makljenu, prema kojoj se kretao najveći broj ranjenika, bio je najkritič- niji. Tu su nadirale dvije kompletne njemačke divizije, i od zatvaranja toga pravca zavisio je uspjeh spašavanja ranjenika koji su se, u dugim kolonama, od Livna i Duvanjskog polja, sporo kretali ka dolinama Rame i Neretve.
Taj dio fronta su, uporno i danonoćno, svaku stopu, svaki greben snijegom okovane planine branile brigade Operativne grupe, kojima je Vrhovni štab, iz dana u dan, naređivao: ,,Pozadi vas je 4.000 ranjenika i bolesnika naše vojske. Neprijatelj ne smije proći…“ Banijci, Krajišnici, Dalmatinci, Crnogorci, Srbijanci, podnoseći strahovitu studen, glad, nesanicu, ginuli su sa borbenim pokličima na usnama, trpeći velike gubitke. Crnogorci, braneći prodor neprijatelja preko Vilića gumna ka Makljenu , poručuju: ,,Ako neprijatelj prođe preko naših položaja, znajte da na njima nema više ni jednog živog borca“.
Neprijatelj je uporno napadao, situacija se iz dana u dan pogoršavala, a vrhunac je dostigla posljednjeg dana februara. Politbiro CK KPJ i Vrhovni štab, nakon procjene nastale situacije, donose odluku koju je Tito formulisao: ,,Porušiti mostove na Neretvi i Rami, povući Drugu proletersku s lijeve obale rijeke, kako bi neprijatelj pomislio da smo promijenili pravac nadiranja, zatim razviti naše snage sjeverno od Prozora, kako bi se uklonio pritisak na ranjenike, a zatim naglo prebaciti snage u dolinu Neretve, forsirati rijeku, probiti četnički front i tuda provesti ranjenike…“ Sprovodeći ovu odluku Vrhovni štab formira tri kolone od devet brigada Operativne grupe, postepeno ih uvodi u borbu i zaustavlja nadiranje njemačkih jedinica.
Zbog neuspjeha u Bici na Neretvi Hitler je ukorio svoje generale govoreći da dok su operacije u toku oni javljaju samo o uspjesima, a kad se one završe redovno izvještavaju da su na bojnom polju umjesto poginulih i ranjenih partizana naš- li ,,jedan samar i jedno uginulo partizansko magare“.
Opširnije u Pobjedi...
