O kojem od ludila koja nam se događaju pisati; kako svemu tome normalno pristupiti i ostati normalan? Ali, pisati se mora. Kažu da je neko društvo, u kojem je bio i Vito Nikolić, stalno pilo u jednoj kafani. Ispočetka bi plaćali, a poslije se svodilo na to da konobar zapiše. Svi bi vremenom izmirili zapisane dugove, osim Vita koji bi kelneru stalno ponavljao - piši! „Dokle ću pisati, Vito“, upita konobar. „Dok god ne shvatiš kako je teško živjeti od pisanja“, rekao je Vito! Naravno, ovo ne važi za fake istraživačke reketaške plaćeničke novinare i režimske sinekurske pisce.
Samo ovcama poput nas mogu se događati sve ove stvari i to zato jer ovce pristaju da ih predvode ovnovi. Oni u suštini i ne vode neku brigu o ovčicama. Omrkaju ih o izborima, one poslije veselo bleje i trčkaju za njima i prepuštaju im najbolju pašu i valorizovanje najboljih pašnjaka. Pošto je većini Crnogoraca najdalji đed bio čobanin - pa su eksperti za stoku sitnog zuba - već čujem kako govore: „Ovaj nema pojma jer ovce predvode čobani“.
Pa, braćo Crnogorci, valjda se vidi da je ovčica ovdje alegorija i da se radi o našem demokratskom glasačkom stadu. Posljednji put je pastir vodio ljudsko stado u ranome hrišćanstvu. Dobri pastir Ješua Nazarećanin kojega su predstavljali na freskama kao pastira koji nosi jagnje oko vrata ili kao „moskoforosa“, kako bi stari Heleni rekli. Taj moskoforos i riba bili su simboli hrišćanstva i vjerno su simbolizirali divnu Hristovu poruku. Čim je imperija prihvatila hrišćanstvo, prigrabiše odmah krst, inače simbol rimske nadmoći i brutalnosti. Nestao je Dobri pastir Ješua i ovnovi su preuzeli ljudska stada.
Kako tamo i tada, tako i ovđe i sada. Ne vjerujete? Onda recite: ko bi, osim ovce, mogao pomisliti da može imati ministra koji živi od one plate koju nam prezentiraju u budžetu? Tom budžetskom cifricom nas sole od kako se Juga raspala. I sad frka oko cca. 00.000 koje je ministar Pejović u roku od sedam godina primio na ime dodatne plate, honorara, troškova...
Ne znam da li angažovani fake istraživački goniči i poenteri shvataju da se on teško da uporediti sa nekim kolegama iz lukrativnijih resora koji skoro sedmomjesečno „valorizuju“ tu Pejovićevu sedmogodišnju sumicu.
Naravno, goničima ne smeta što je jedan, po njima podoban general, osim generalske penzije, primao mjesečno više od hiljadarke kao savjetnik naših aerodromskih stručnjaka. I to ne manje od sedam godina. Sada bi trebalo otpustiti i ovoga direktora „Aerodroma“, što je generala otpustio tek nakon osmomjesečnog nedolaska na posao, a ne nakon pet dana neopravdanog izostanka. E, ja neću jeftine ministre, jer, kako vidimo, na tu sitnu lovu se okupi strašni bašibozluk i fukarluk koji se volšebno i namah obogati. Hoću dobro plaćene i stručne i sposobne ministre koje bismo pri prvom pokušaju i najmanjeg „valorizovanja“ strpali u ćorku po najstrožim predviđenim kaznama.
Ne umijem objasniti zašto je onoga minuta kada je Pejović podnio ostavku zavladala tišina. Umukli su goniči, Vlada ju je ekspresno prihvatila bez i najmanjeg pokušaja da brani svog ministra. Pejovićev konflikt interesa nije nastao u muljanju sa nekim kontroverznim biznismenom ili ultrastrateškim investitorom, već je nastao postavljenjem od te iste vlade. Nekako mi se čini kao da su i Vlada i fake goniči bili na istom zadatku - osloboditi se Pejovića. U Srbiji ovakve operacije zovu „Vučićev medijski gambit“.
Do sada je Andrija Pejović bio mnogo hvaljen, a mi lideri euroatlantskih integracija u regionu. Djelovao mi je kao obrazovan, pristojan i posvećen poslu. I onda mi padne na pamet da takve najlakše mijenjaju jer vjerovatno iritiraju preovlađujući mediokritetluk i fake novinarluk.
Sjetimo se samo kako su tiho, bez glasa, bez da iko zažali, otišli prof. Ranko Radović i prof. Gordana Đurović. Bojim se i za ministricu nauke dr Sanju Damjanović i ministra sporta Nikolu Janovića, jer svaka osoba od integriteta koja se dokazala u svijetu po svjetskim kriterijumima i izvan partijske žabokrečine, na kraju strada od punoglavaca koji se tu legu.
Ko zna, možda prećerujem. Eto, pade mi pogled na novine i sliku potpredsjednika Vlade Milutina Simovića i kažu da će (izgleda) biti kandidat za predsjednika Crne Gore. I sve mi postade jasno: Andrija je nepotreban jer izgleda ne žurimo u Jevropu, a Simovića isturamo zbog kilaže kako Tramp ne bi mogao da nam opet odguruje funkcionere? I, ko zna, možda su izbornici na vlasti u pravu, neće Simovića biti tako lako odgurnuti. Kao što su izbornici u opoziciji u pravu kada guraju po pet, šest predsjedničkih kandidata odjednom: oni se ionako takmiče između sebe, ne protiv DPS-a. Ne mogu više, biće ipak da je problem u meni.
Odoh u Mogren na Konzilijum da se izblejim u intelektualnom okruženju dok nije počelo ovo mrkanje oko predsjedničkih izbora. Ili je, možda, već počelo?
