Pretendujući da sve zna, istorija nije utvrdila ni kada je i gdje je umro „Otac istorije“ Herodot. Dobro, jeste bilo davno i nije tada bilo interneta, ali - tata je ipak tata. Veliki Ciceron je istoriju proglasio učiteljicom života, ali koliko ga je ona naučila životu pokazuje njegov kraj: pogubljen je od asasina Oktavijanovog, Antonijevog i Lepidovog trijumvirata.
Tako su se, naime, nekada zvale koalicije. Veliki Gibon, klasik evropske istoriografije, kaže: „Istorija je tek nešto više od niza zločina, gluposti i nesreća čovječanstva“. Niče nalazi da je „zbilja helenskog obrazovanja bitno neistorijska, a uprkos tome, ili što više upravo zbog toga, neizrecivo bogata i puna života“.
Na tragu ove misli Osvald Špengler veli (parafraziram), da starom Helenu nikad nije padalo na um da nešto iskopava i da um i djelatost podvrgava nekoj istoriji. Naprotiv, on se u svakom trenutku osjećao sposobnim da iznova pravi istoriju, umjetnost i kulturu. Dakle, što to život može naučiti istorija kao učiteljica života? To prvenstveno zavisi od, kako bi danas rekli, kurikuluma te nauke, odnosno od sadržaja istoriografije. Veliki dio toga kurikuluma je diskutabilan i prepisivački, mitološki i pristrasan i opterećen slavom pobjednika.
Stoga u svom drugom „Nesavremenom razmatranju“ pod naslovom „O koristi i štetnosti istorije za život“ Fridrih Niče kaže: „Samo iz najviše snage sadašnjosti smijete tumačiti prošlost: samo u najsnažnijoj napregnutosti svojih najplemenitijih svojstava odgonetnut ćete što je u prošlosti vrijedno znanja i očuvanja, i što je u prošlosti veliko. Isto istim! U protivnom svodite prošlost na svoj nivo. Ne vjerujte istoriografiji ako ne proizilazi iz glave najrjeđih duhova“... Dakle, istoriju piše onaj ko je iskusan i nadmoćan.
Onaj ko nije doživio nešto veće i više od svih, taj ni iz prošlosti neće znati istumačiti ništa veliko i visoko“. Ili na naški prevedeno: istorija je suviše bitna da bi je prepustili istoričarima. Čak i kad istoriju napišu ovakvi poput Ničeovih izabranika, treba je uzimati oprezno u propisanim dozama i u skladu sa sopstvenim kognitivnim sposobnostima. Nikako kao dogmu, katehizis ili kao jednom zauvijek dato pravilo i uputstvo.
Kao što normativni overdozing vodi u diktaturu i nedostatak slobode, tako i istorijski overdozing vodi u nerazumijevanje svoga vremena i stvaralačku impotenciju prilikom pokušaja izgradnje budućnosti. Može i da ti oduzme jezik vjeru i naciju, i da se nakon vijekova borbe pitaš o identitetu, baš kao kurvin kopiljan. Pitam se ovih dana je li bolje Kataloncima ili nama? Iako mi imamo državu, bolje je njima jer imaju identitet. Identitet kad-tad stvori državu, a bez njega je možeš imati samo privremeno.
Dakle, ko nije sposoban da pravi budućnost kao novu istoriju, taj neminovno ide u istoriju gdje ovisno o veličini i značaju bude upamćen ili nepovratno recikliran. Ne postoje u politici i borbi za buduć- nost neka garantovana prava vučenja iz istorije, kao što postoje u bankarstvu iz nekih fondova. Utakmica bitisanja uvijek traje, pa - ili te ima, ili te nema. Mi smo prezasićeni istorijom zato što nas tamo stalno vraća nesposobna politička kasta koja ne umije kreirati i prizvati budućnost, kao i hegemonističke pretenzije nekih većih a istorijski manje ostvarenih naroda i „majčice“ Rusije. I zato nas neprestano guraju nazad u limb neke izmaštane istorije stvorene od porodične sage Petrovića, plemenskih saga iz pretnjaka, monaških metanijskih vizija i vrlo malo ozbiljne i metodološki i na vjerodostojnim činjenicama utemeljene istorije.
Da ne pričamo, čast izuzecima, ko se sve odvažio da radi istorijske sinteze. Mi smo jedinstven slučaj. Niko nam ne spori hiljadugodišnju junačku i krvavu istoriju ali nam spori da smo mi mi, već smo mi u stvari oni. Možda je ovo više psihijatrijska nego istorijska problematika, ali prije kolektivnog odlaska psihijatru hajmo jednom raščistiti istoriju. Na ovakva razmišljanja potakla me nova knjiga prof. dr Radovana Radonjića „Crnogorska teokratija“, koja je izuzetno provokativna u odnosu na meinstrim istoriografiju, i koju je izdala „Nova Pobjeda“. Ne smatram se kompetentnim da presuđujem, ali moram priznati da su „jeretički“ uvidi profesora Radonjića ostavili na mene snažan dojam i djelovali osvježavajuće.
Zašto osvježavajuće? Zato što su temeljeni na ozbiljnim i vjerodostojnim izvorima, a plod su razmatranja u okviru opšteprihvaćenih metoda iz teorija drušTvenog razvoja i teorije države i prava i poštovanja istoriografskih principa. Nema harizmatika, nema deifikacija, hagiografija, mistifikacija i čudestava. I zato još što su mi u godini Njegoša od hiperprodukcije njegošologa prosto ranjena sva čula i estetski osjećaji, a mikrokozma natkrilila makrokozam i vascijelu vaseljenu i um i razum.
Možda je pojava ove knjige dobar povod da dobronamjerni i ozbiljnomisleći ljudi pokrenu iskrenu raspravu o problemima naše istoriografije. Tim prije što institucionalno nema ko to pokrenuti. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti je u stvari ekspozitura Srpske akademije, Dukljanska akademija je nestala, a duhovnom sferom istoriografijom i katastrom hara SPC. Maksimum koji možemo očekivati od Univerziteta je da umjesto Radmilinih grandioznih hepeninga za Dan državnosti prof. dr Bjelica napravi slet. Ne moramo Radonjićeve tvrdnje i uvide smatrati u kamen uklesanim dogmama.
Shvatimo ih kao ozbiljno utemeljena pitanja i pokušajmo sa istom ozbiljnošću i utemeljenošću dati svoje odgovore na njih i tu će se negdje pojaviti ozbiljna rezultanta. Nemojmo samo pokušati da „gromoglasnom ćutnjom“ učinimo kao da knjiga nije ni objavljena, kao što je bilo sa knjigom „Guvernadursko-mitropolitska kontroverza“, slične tematike. I duh spaljenih knjiga je preživljavao, a kamoli prećutanih. Jedini uspješan način borbe protiv Radonjićevih jeretičkih istorijskih uvida je da se opovrgne validnost izvora koje on navodi i da se negira logika njegovih dedukcija. Neće biti lako, ali mora se nešto činiti i to kontinuirano a ne prigodničarski.
I Niče je, na primjer, u „Sumraku idola“ morao čak da filosofira čekićem. Sav ovaj filozofičesko-istoričeski preludijum izlasku jedne knjige imao je za svrhu da pokaže da i veliki narodi velikih kultura i istorija putem najvećih umova preispituju svoja shvatanja istorije. Prepotentno bi bilo da mi to ne učinimo. I to ne samo iz razloga pristojnosti već iz praktič- nih razloga opstanka. Samo zato što smo svu svoju pogibiju i slavu i svijest vezali za zidine jednog manastira, i jednu porodicu nasljedno mitropolitsku, što nema nigdje u hrišćanstvu otkad je Hrista i Jevanđelja, mi hramljemo pod teretom uvezenog kleronacionalizma.
Vojštili smo na paše i vezire i seraskera Latasa i Napoleonovog generala Marmona i Austriju i Nijemce i Italijane, samo smo se potleušili pred jednom etnofiletističkom pravoslavno-vudu sektom i pseudo nasljednicima, čoče, trona Svetoga Petra Cetinjskoga i šatro egzarsima trona Peckoga. Ludilo je dotle došlo da svetosavski bik Apis izjednačava sebe i rimskog papu jer su obojica na tronu Svetog Petra. On ne zna da svaki Petar nije baš Petar ili Simon ben Jonah nazvan „Petros (stijena)“, nego tek neki tamo imenjak.
Ako nije najjasnija ova moja hagiohijerarhija, citiraću onda silogizam najvećeg ideologa i filosofa Antibirokratske revolucije: „Prvi je već bio prvi, prvi je i sada, a drugi nije prvi, jer već imamo prvoga. Nikada nije bio prvi, pa ne može ni biti prvi“. Naša kukavna politika šibicari i trguje sa tom moćnom sektom sve u cilju očuvanja toga izmaštanoga nečega, a tempo i sadržinu razvoja građanskog društva ne diktiraju potrebe integracija i ekonomski interesi stanovništva već nasljednici trona Svetog Petra i Mehmeda al Fatiha, uz pomoć nacionalističko-klerikalističkih stranaka. I istoriografiju nastoje prepraviti tako da zabetoniraju podjele. I ne samo kleronacionalisti već i pseudo građanski pametari, koji nemaju ni jednu od osobina Ničeovih favorita, već od rasnih istoričara otimaju istoriju i modeliraju po nekim dnevnopolitičkim potrebama i plemenskim i stranačkim ukusima.
U toj situaciji se kod nas rehabilituju četnički zločinci i crnogorski kolaboracionisti sa više ili manje časti i junaštva, kao i SS muhamedanci ne bi li nas kako spasli od „nazadnog“ građanskog proevropskog uređenja. Samo je tabu rehabilitacija guvernadura Radonjića sugospodara Crne Gore gotovo osamdeset godina i proslavljenih vojskovođa i diplomata. I da se odmah razumijemo, ne pominjem ovo zbog autora knjige, profesora Radonjića, niti zbog želje da arbitriram između dvije vladarske porodice sa Njeguša, nadasve trgovačke porodice i to monopolističke i tako bogate, da ih je siromašni ostatak Crne Gore zvao „Njeguški Žuđeli“.
Pominjem ovo zato što mi tek sada, sa skoro dva vijeka zakašnjenja, pokušavamo ostvariti prozapadnu orjentaciju koju su zagovarali guvernaduri Radonjići i knjaz Danile Petrović, od milja zvani Zeko. Otklon od manastirskog duha i zidina Šćepan mali i Zeko su platili glavom, a guvernaduri su protjerani i razoren im je ugled i ognjišta. Kako je Svetosavski Apis-bik krenuo, bojim se i za ove današnje prozapadnjake. Pominjem ovo i zbog toga što mi zbog kaluđerskih okova oko mozga mirno prihvatamo da se Boka danas naziva „Zalivom hrvatskih svetaca“, a svi crnogorski latinisti su dio hrvatskog kulturnog i nacionalnog nasljeđa, a s njima i Zmajevići, Vickovići, Lukovići i mnogi drugi. Grbljani, koji su kao strani državljani dobrovoljno odili u crnogorske bitke, danas su Srbi od prije Kosova. O Vasojevićima da ne govorimo.
A samo dva vijeka ranije Bokelji i Grbljani i Vasojevići su se dobrovoljno i sa žarom ujedinjavali sa Crnom Gorom. Sve je ovo posljedica našega survavanja 1918. u velikosrpsku kleronacionalističku crnu rupu, gdje pođosmo ne svojom voljom, kao ljudi i junaci, nego kao dinastičko-kaluđerska prćija. Zato je potrebno pošteno i na osnovu validnih izvora zasnovano prevrednovanje i preimenovanje istorijskih činjenica, kako bi početnu tačku vektora našeg istorijskog trajanja vratili 1000 godina unazad i izbavili nas iz pravoslavno slavjanske utopije u Evropu i na Mediteran. Tu nam je mjesto i tu smo oduvijek i bili, i jednom zauvijek smjestimo sve oltare tamo gdje su ih evropsko prosvetiteljstvo i Francuska buržoaska revolucija smjestili.
No, najbolje je da pročitate ovu knjigu Radovana Radonjića koju danas promovišemo. Sve ovo o čemu sam govorio rečeno je u njoj dijelom eksplicitno dijelom implicitno, a rečeno je i mnogo drugih bitnih stvari. Možda će vas sve to inspirisati na vedrije i tačnije istorijsko-političke misli od ovih mojih. I nemojte se ustručavati, istoričite slobodno. Ako je sve relativno, kako reče stari dobri Albert, i sve zavisi od tačke sa koje se posmatra, onda je i tumačenje istorije relativno i zavisi od tačke gledišta.
Milorad PUSTAHIJA
Pobjeda
