U svakoj epizodi osmodjelne prve sezone serije „Happy!“ možete da iskusite nešto što nikada ranije nijeste vidjeli na televiziji – koliko god poremećen ukus imali. Najveći dosadašnji hit TV mreže Saj-faj slomio je sve zakone fizike, ismijao logiku, izmislio nove oblike ludila, dokazao svaki Marfijev zakon i do nebesa podigao nivo očekivanja od bizarnih serijala.
Zamislite nešto izvitopereno poput duhovitog Panišera ili izuzetno morbidnog Brusa Vilisa u franšizi „Umri muški“ - ali u kombinaciji sa Kaprinim emotivnim božićnim klasikom „It's Wonderful Life“. I dodajte alkohol i drogu. Mnogo droge. E, to vam je „Happy!“.
Krčkanje mozga
Koliko je „Happy!“ čudan serijal dovoljno govori i opet nedovoljno kaže zaplet prve sezone. Plavi, pufnasti leteći jednorog Hepi (Paton Osvalt) panično traži pomoć od osramoćenog bivšeg policajca/sadašnjeg plaćenog ubica Nika Saksa (maestralni Kristofer Meloni) da spasi najbolju drugaricu iz kandži veoma, veoma lošeg Djeda Mraza (Džo Rejtman). Objašnjava najvećem, najdžangrizavijem i najsuicidalnijem mizantropu svih vremena da je on njen imaginarni prijatelj i jedina nada.
Naravno, Niku ne pada na pamet da se bakće sa Hepijem, za kog misli da je nus produkt njegovog poremećenog mozga, godinama krčkanog u alkoholu i drogama. No, kada kaže Hepiju: „Nijesmo zajedno ni 24 sata, a već imam želju da nas ubijem oboje.“ vrlo dobro znate da će i ovog antiheroja, kao svakog prethodnog, unutrašnji glas šutnuti u pijanu lobanju i viknuti: „Idi i pomogni dami u nevolji!“ Nije prošlo ni nekoliko minuta, a vi već želite da usvojite i Nika i Hepija.
„Happy!“ definitivno ima sadržaj za 18+, ali toliko ne shvata sebe ozbiljno i predivno je opušten, da ćete često imati osjećaj da gledate Peru Kojota i Pticu Trkačicu. Naravno, u najmanju ruku – na pečurkama i rakiji. Svaki drugi osjećaj je nemoguć dok se najnenormalnije, najnezamislivije stvari odvijaju na malom ekranu.
Omaž Tarantinu
Možete li da se sjetite serije u kojoj neki paperjasti stvor sa naslađim okicama i glasićem na svijetu muči pričajuću rukavicu, po uzoru na kultnu scenu iz Tarantinovog filma „Reservoir Dogs“? Ili manično leti prostorijom nakon što je pošmrkao kokain, histerično vičući: „Poljubio sam Boga! Ja sam sve i ništa! Ja sam ništa i sve!!!“?
Postoji li negdje u nekom od multiverzuma scena bizarnija od orgija u kojima nešto (?) obučeno u džinovsku kožnu bubu sa zelenim, muvljim očima (?) organizuje sado-mazo zabavu za falusoidne vanzemaljce (?), prethodno prerušene u, reklo bi se, malo simpatičniju verziju Teletabisa?
Koliko smijeha i iščupane kose po glavi stanovnika izazovu druge serije i mogu li se te brojke uporediti sa „Happy!“ scenom u kog Nika Saksa, sa gumenom lopticom u ustima i spuštenim gaćama, crnim dildom siluje čovjek koji je dobio ime Smuti (eng: glatki) po tome što ima međunožje kao Barbikin suprug Ken?
Zombi tinejdžeri
Znate li neko okupljanje Anonimnih alkoholičara i njima sličnih udruženja koje može da se uporedi sa društvom za pomoć zaboravljenih imaginarnih prijatelja - po početnoj slatkoći, pa po tarantinovskom krvoproliću na kraju sastanka?
Imate li primjer neshvatljivog hororističnog ludila koje može da se mjeri sa scenom u kojoj Nik leži na podrumskom podu, zarobljen u klopci za medvjede, dok oko njega kruže zombi tinejdžeri koje je Djeda Mraz lobotomizirao da bi zauvijek ostali njegovi prijatelji?
I recite nam još ovo... Zar serija u kojoj su isprepletani zombiji, vještičje vradžbine, pucačina, perverzije, emotivno iskupljenje oca zanemarenoj ćerki, trafiking djece koja se pakuju u kutije kao džinovske porcelanske lutke, šou Džerija Springera i zabavljač djece a-la-Branko-Kockica koji izgleda kao čedo Mika Džegera i radodajke sa Ibarske magistrale ne zvuči kao nešto čemu je suđeno da propadne?
Bizarni dijalozi
Odgovor na sva prethodna pitanja morao je da bude „ne“ ili „ne znam“, ali na posljednje sigurno glasi „da“. Potpuno je nenormalna činjenica da je „Happy!“ izdržao teret svih sumanutih elemenata koji su mu natovareni na pleća. Ovo je lako mogao da bude šou koji je zanimljiv samo zbog Melonijevih glumačkih bravura, ali na kraju je postao nezaobilazan kao komplet za sve TV fanatike željne slobodoumnih, unikatnih i samouvjerenih serija.
Najbolje od svega je to što je druga sezona već naručena, a finiš prve obećava još luđi nastavak – vjerovali ili ne. I to je jedna od najljepših vijesti koja nam je mogla stići u prvom kvartalu ove TV godine. Nenormalni „Happy!“ nam je nenormalno potreban u ovako nenormalnim vremenima. I jedva čekamo da čujemo još bizarnih dijaloga kao što je: „Džejms Džojs je nazivao sir 'lešom mlijeka'. – Nikad nijesam volio folk muziku.“ Uz Hepija i Nika, TV budućnost izgleda luđe od jednoroga na kokainu!
M. I.
FOTO: ew.com / theavclub.com / screenshot
