Oskar Vajld opisao je cinika kao čovjeka koji svemu zna cijenu, ali ničemu ne zna vrijednost. Lijek za takvu boljku teško je naći u stvarnom životu, ali ne i na filmskom platnu. Režiser Harold Ramis pokazao je da je idealan tretman za cinike jedan beskrajno ponavljajući februarski dan u gradu toliko nebitnom da se zove Panksatauni, u Pensilvaniji.
Kada je „Dan mrmota“ premijerno prikazan 12. februara 1993. u Americi, publika i kritičari dočekali su ga kao prilično nebitan film.
Lagana večera
Djelo užasno potcijenjenog režisera bilo je osuđeno na to da prođe put glavnog junaka Fila (Bil Marej) i postane samo lagana zimska filmska večera, komedija sa romantičnim dezertom u finišu, koju će prosječan cinik zaboraviti do narednog, potpuno istog dana u bioskopu.
Prije 25 godina Ramisovo ostvarenje nazvali su „američkim treš-nadrealizmom“, ne shvatajući da u isti koš stavljaju i već potvrđeni klasik poput Kaprinog „It's a Wonderful Life“. Srećom, nije bio potreban beskrajan broj ponavljanja, poput Filovih dana u Panksatauni, da „Dan mrmota“ promijeni percepciju prosječnog filmskog probirljivca.
Ako je veliki ljudski usud sudbine to što nikada ne znamo što nas čeka sjutra, zamislite tek prokletstvo čovjeka osuđenog da svakog jutra zakorači u potpuno isti dan! Harold Ramis servirao je tako jednostavan zaplet u gradu u kom je svakom najvažnije da pronađe način da pođe odatle.
Prepušten sebi
Fil je TV novinar iz milionskog Pitsburga. Šefovi su ga poslali da snimi vremensku prognozu na „Dan mrmota“, potpuno besmislen i iščašen praznik u gradu „bogu iza tregera“. Kako je samo zabavno pratiti momente kada iritantni naduvenko shvati da je osuđen na beskraj buđenja u istom gradu i istom danu!
Ramis, koji je preminuo 2014, bio je vrhunski komedijaš. To je tako lako uočiti kada shvatite koliko je film „Dan mrmota“ pitak, kako odveć lagano klizi kroz februarsku oluju, otkrivajući živopisan svijet među provincijalcima iz Pensilvanije. „Dan mrmota“ je izuzetno jeftin film - čija se vrijednost otkrije tek onda kada postanete svjesni njegovog društvenog konteksta.
Tokom dana kada lik Bila Mareja suočava sebe sa začaranim krugom sopstvenog života, Harold Ramis je genijalno dekonstruisao modele ponašanja modernog čovjeka. Prvo što je sebičnjakoviću palo na pamet jeste da se bahati, pa da uništava druge, pa sebe. Nije ga, kao u Kaprinom klasiku, od suicida spašavao anđeo. Ne, jer moderni čovjek u Ramisovom svijetu prepušten je na milost i nemilost sebi!
Drugo buđenje
Kada je shvatio da je grad ipak vrijedan življenja ili makar da je život neminovnost, Fil je ponovo postupio sebično - čineći sebe ostvarenijim i boljim. Rastao je u očima drugih, dok se na skali njegovih potreba i meteo-radaru nije našla Rita. Endi Makdauel je idealna glumica za lik dame pored koje život postaje vrijedan življenja. Na putu do njenog srca, Fil će prvo priznati da je zbog nje spreman da se prepusti beskraju istih dana u Panksatauniju.
Fil nauči da svira klavir, govori francuski, napravi skulpturu od leda i svakog dana osvaja srce iste žene u najdosadanijem gradu na svijetu... Natčovjek je spreman i sposoban da učini nešto dobro za sebe - ali ne i da spasi život jednog beskućnika na ulici.
Provincijska utopija Harolda Ramisa dočekuje ostvarenje i konačnu katarzu tek nakon što se glavni junak potpuno oslobodi ega. U filmu „Dan mrmota“ nije lako da postanete spremni da učinite nešto lijepo za drugog - a da pritom ne poželite nešto za sebe. Put kroz Ramisov lavirint leda i ega je dug, ali je mapa vrlo jednostavna i očigledna. Do jednog ipak drugačijeg jutra i buđenja pored Endi Makdauel.
S. STAMENIĆ
FOTO: pinterest.com
