U predgovoru za knjigu, Tanja Tarbuk kaže da su se Portugalci oduvijek najbolje isticali u poeziji, mežu svim oblicima duhovnog stvaralaštva – još od davnih srednjevjekovnih cantares, doba kada se mnogi iberski trubaduri služe portugalskim jezikom.
„U tim se trubadurskim pjesmama, najstarijim portugalskim literarnim ostvarenjima, već sabiru neke od vječnih tema i motiva kojima će se u narednim stoljećima portugalski pjesnici uvijek iznova vraćati. Teme su to ljubavi, uza stalno prisutne motive mora i pomorskog života, a pjesme su prožete luzitanskim osjećajem čeznutljivosti i nostalgije, tihe sjete, osjećajem kojeg objedinjuje neprevodiva riječ saudade, a koja je dandanas neizostavno kulturološko obilježje luzitanskog bića. Uz teme o ljubavi i ljuvenim jadima, dio trubadurske galješko-portugalske lirike odnosi se na šaljive, satirične pjesme, i ta sklonost humoru i crnom humoru, ironiji i autoironiji, jedno je od najznačajnijih obilježja portugalskog pjesništva do danas. Ne zanemarujući sve bogatstvo pjesničke tradicije, kada se danas govori o portugalskom pjesništvu, dva se imena neminovno nameću: Luís Vaz de Camões (1525–1580) i Fernando Pessoa (1888–1935), dva pjesnika kojima tek čitav Svijet (i okolni Svemir) služe kao mjera.
Jedan, renesansno-barokni pjesnik, koji u svom spjevu Luzitanci, preispituje i dramatizira liriku petrarkističke tradicije, te jezikom koji doseže univerzalnu razinu, pripovijeda pothvat maloga naroda koji je svojim pomorskim otkrićima otvorio novo doba u kršćanskoj Europi. Drugi je pjesnik moderniteta, Fernando Pessoa, pjesnik čija je uloga u obnovi poetskog izraza od presudne važnosti između ostalog i zbog uvođenja složenog pjesničkog jezika, pojma „poetske drame“ (koje je heteronimija najizrazitiji primjer), te zbog konstrukcija u kojima se njegova poezija strukturalno polarizira u samoj sebi, odnosno biva shvaćena u svojoj vlastitoj verbalnoj stvarnosti. Jasno je da ni Camões ni Pessoa nisu osamljene pojave u portugalskoj književnosti, i oni su imali preteče ili učitelje u svojoj književnoj baštini, kao i među svjetskim književnim tendencijama svoga doba.
Pessoa je kao svog velikog učitelja uvijek isticao Cesária Verdea (1855–1886), pjesnika realizma, koji se zbog slobodnog povezivanja slika iz svakodnevnoga lisabonskog života u poemi „Osjećanje jednog zapadnjaka“, kao i zbog inovacija u ritmu i stihotvorstvu, smatra danas navjestiteljem moderne portugalske poezije, a naročito su ga reaktualizirali pjesnici nadrealizma u drugoj polovici ovog stoljeća. Nemali su utjecaj na Pessoino stvaralaštvo, kao i na čitav krug pjesnika koji su pripadali prvoj i drugoj generaciji modernista, imali simbolisti kao što je Camilo Pessanha (1867–1926), i nadasve Teixeira de Pascoaes (1877–1952), zagovornik pjesničkog pokreta saudosizam, unutar kojeg je razvijao estetiku svojevrsnog mističnog panteizma, katkad vrlo blisku Álvaru de Camposu.
U ovom kratkom prikazu portugalskih tradicionalnih i modernih pjesnika, kojima su se kasniji avangardni pokreti nadahnjivali, ne mogu se izostaviti pjesnici drugih jezika i njihovi utjecaji na suvremeno portugalsko pjesničko stvaranje. Pjesnici kao Rilke, Eliot, Pound, te španjolski pjesnici iz generacije ’27, francuski pjesnici kao Saint-John Perse, Eluard, Artaud, u jednoj kasnijoj fazi Ponge, Michaux i Char, a odnedavna i Kavafis, Celan i neki sjevernoamerički pjesnici. (…)“, zapisala je Tarabuk.
Odlomci iz knjige se mogu naći na sajtu www.okf-cetinje.org
