Osmočlana komisija, kojom je predsjedavala Ksenija Sekulić, uz superviziju Branislava Borozana, od februara do juna 2009. utvrdila je manjak velikog broja ličnih Njegoševih predmeta, dokumentacije, raznih pisama, diploma, fotografija, komada namještaja, znački i spomenica-medalja od bakra i srebra povodom proslava raznih jubileja vezanih za pjesnika.
Takođe, fale autentične litografije i bakrootisci sa Njegoševim likom, zlatni krst sa mitropolitske štake, a desetkovana je i zaostavština pjesnikovog tjelohranitelja Đuka Sredanovića...
Revizijom, u koju je Pobjeda ekskluzivno imala uvid, na površinu su isplivale i brojne manjkavosti u dokumentaciji, nesređene i nepotpune inventarne knjige, po kojima se sa sigurnošću ne može utvrditi stvarno stanje u fondu, niti detektovati razlozi zbog kojih fali gomila predmeta.
Takođe, zatečena je hrpa i neobrađenih i neinventarisanih eksponata, što potvrđuje više puta, kroz serijal tekstova u Pobjedi, dokazanu aljkavost i nerad kustosa i ostalih službenika tokom višedecenijskog trajanja muzeja.
Uz sve ovo, cifra od više od 1.500 predmeta dobrim dijelom se ne odnosi na već konstatovan manjak od 943 eksponata, koji su kao kulturno dobro zaštićeni 1962. godine. Najprostije rečeno, revizija iz 2009. utvrdila je i brojne greške i nestanke predmeta i nakon 1962. godine, odnosno u periodu kojim se nije bavio projekat „Revalorizacija kulutrnih dobara Crne Gore“.
Otuđen zlatni krst
Pregledom nove inventarne knjige (br. 7) komisija je u startu utvrdila da u fondu Njegoševog muzeja nedostaju i slike Luke Stankovića – „Topla“, „Soba u Trapovićevoj kući“, „Prčanj, Njegoševa kuća“ i „Savinačka crkva“.
Osim ovoga, komisija je konstatovala i manjak od 51 komada spomenica i znački, od ukupno 160 koliko ih je upisano u inventarnu knjigu. Riječ je o značkama izrađenim povodom stogodišnjice Njegoševe smrti (fali 26), zatim značkama povodom proslave stogodišnjice „Gorskog vijenca“ (fali 13), a nedostaje i devet spomenica-medalja od srebra.
Takođe, fond muzeja je siromašniji i za tri spomenice-medalje od bakra, koje su 1974. godine rađene u Zagrebu, povodom podizanja Njegoševog mauzoleja.
Komisija je imala problema kod identifikacije inventarskog broja 18, pod kojim je upisan predmet „žezlo“. Riječ je zapravo o Njegoševoj mitropolitskoj štaki, sa koje nedostaje bitni element uveden u opisu kao „zlatni krst na vrhu štake“. O otuđenju predmeta, kako je konstatovala komisija, nema nikakve službene zabilješke niti saznanja kada je i kako krst odlomljen.
- Budući da je identifikacija vršena isključivo na osnovu raspoložive pisane dokumentacije (foto dokumentacije koja bi znatno olakšala ovaj proces nema) uočene su značajne oscilacije u kvalitetu deskripcije pojedinih predmeta, od vrlo korektnih do prilično nepreciznih, kao i drastično pogrešnih, vjerovatno proizvoljno upisanih podataka u rubrici „dimenzije“ – konstatovala je komisija.
Pogrešni opisi otežali su komisiji identifikacijiu i pet bronzanih bista autora Rista Stijovića. Bilo ih je teško prepoznati na osnovu nepouzdanih opisa, njihove dimenzije nijesu odgovarale stvarnom stanju, a signature evidentne na djelima nijesu uvedene u knjigu inventara.
Takođe, na osnovu opisa gusala inventarisanih brojem 80, evidentiran je nedostatak konjića, dok kod istog muzičkog instrumenta označenog brojem 82 nedostaje gudalo.
Vrijedna dokumenta
Starija inventarna knjiga (broj 2) takođe je otvorila niz problema i ukazala na nove manjkove u fondu muzeja. Kroz nju je prepoznato 38 jedinica koje nijesu reinventarisane u novoj knjizi.
Po knjizi br. 2, dakle, nijesu identifikovani i/ ili nedostaju fotografija Njegoša sa korbačem, Njegošev pasoš (pisan rukom, sa njegovim poptisom), 13 originalnih dokumenata iz Njegoševe epohe, Njegoševa diploma (mitropolitska, na svili Ruskog sinoda 1834), Njegoševa diploma (Vladičanska, Ruskog sinoda iz 1844.), crteži Biljarde (V. Slavika, ranije otuđeni), Njegošev ormar (od tvrdog drveta, četiri police), Njegoševa slika u lovačkom odijelu, Njegoševa bista D. Đurovića (ranije otpisana), kolekcija Njegoševih maraka (100 komada), dokument sa Njegoševim potpisom, Njegoševa slika (foto iz 1847.), karta Crne Gore (foto iz 1833, pozlaćeni), karta reljefa Crne Gore (foto, ram jelov, pozlaćeni), Njegoševa slika u mladim danima, Njegoševa slika iz 1839, kuverta bez pisma (Njegoševa, upućeno Simu Milutinoviću), kvita (račun) za štampanje „Luče mikrokozma“, sedam filmova sa Njegoševe proslave 1947, 990 dopisnih karata u čast proslave „Gorskog vijenca“, Njegošev umivaonik (od orahovine), prepis „Gorskog vijenca“ iz 1847, devet poštanskih maraka sa motivima „Gorskog vijenca“ i brojni drugi predmeti. - Dakle, od 219 upisanih jedinica u knjigu br. 2, 65 jedinica, iza kojih stoji 1.398 raznorodnih predmeta (koliko se precizno moglo pobrojati po šturim podacima) plus nepoznati broj kartona kartoteka memorijalnih biblioteka, ili nedostaju ili se nijesu mogli prepoznati – konstatovala je komisija. Novo muzejsko blago komisija je otkrila i u zapisniku o primopredaji dužnosti u Njegoš e v o m m u z e j u , o d 1 5. novembra 1972. godine.
Na strani 6 i 7 zapisnika se kaže: „U neinventarisane, a po nalazu komisije vrijedne pažnje i napomene, nalazi se jedna veća blok fascikla sljedeće sadržine (...)“ - Uvidom u preostali materijal u depou, komisija se uvjerila da je isti muzejski materijal i dalje neinventarisan – ističe se u izvještaju.
Upoređujući stanje iz zapisnika iz 1972. sa zatečenim stanjem u depou 2009. godine, komisija je utvrdila da samo sa ovog spiska nedostaje 111 autentičnih litografija i bakrootisaka, sa Njegoševim likom, likom knjaza Danila i Stevana Cuce Perovića, sve iz druge polovine 19 vijeka.
Na putu do medalje
Poseban problem za komisiju predstavljala je i identifikacija četiri medalje za hrabrost Miloša Obilića, koje nijesu vezane ni za koju istorijsku ličnost. U novoj inventarskoj knjizi (br. 7) te četiri medalje (predate Muzeju 1952. godine) pojedinačno su inventarisane pod brojevima 22, 23, 24 i 25, sa napomenom da su sve srebrne, sa pozlatom.
Problem je, prema izvještaju komisije, predstavljala identifikacija inventarskog broja 22. Tragajući za medaljom, članovi komisije su 9. februara 2009. obili kasu u kancelariji direktora i o sadržaju sačinili poseban zapisnik.
U njoj se, kako se ističe, našao i jedan plan za raspoređivanje muzejskog materijala u izložbenom prostoru (pogrešno zapisnički evidentiran kao: „28. Dva lista sa opisom postavke u Njegoševom muzeju“).
Pod stavkom koja je naznačena kao „Vitrina Kenja Stankova Jankovića“, pobrojani su ključ grada Žabljaka, Danilov krst prvog stepena, zlatna Obilića medalja, Medalja za hrabrost, ostaci spaljene kubure (četiri dijela).
- Nažalost, ovaj dokument je jedini (slučajno sačuvan) trag o raspoloživoj dokumentaciji o prisustvu zaostavštine Kenja Stnakova Jankovića u Njegoševom muzeju, dakle i jedne „zlatne“ Obilića medalje vezane za tu ličnost.
To, ipak, ukazuje na veliku vjerovatnoću da je u fond Njegoševog muzeja ušlo pet Obilića medalja – navodi se u izvještaju komisije.
U vitrini u sobi br. 12, pored koje stoji legenda da se radi o predmetima vezanim za Kenja Jankovića, izložena je i jedna Obilića medalja iz 1851. godine, intenzivno zlatne boje. Ta medalja je komisiji predočena kao inv. br. 22.
- Međutim, bez obzira na niz nedoumica povezanih sa ovim medaljama, komisija predmetnu medalju nije mogla prihvatiti kao inv. br. 22 zbog prisustva zaostavštine Kenja Stankova u Njegoševom muzeju; upisa u inventarnim listovima koji su prilično precizni, a nijedan ne pominje vrlo značajnu razliku u boji (kompaktnost pozlate); činjenicu da je postojalo više serija kovanja ovih medalja, kod kojih se alke (brnjice) značajno razlikuju, pa je očigledno da medalja koja se veže za ličnost Kenja Stankova pripada jednom, a inventarisana pod br. 22 drugom tipu (sa valjkastom alkom) – navodi se u izvještaju komisije.
Neobrađeni predmeti
U fondu se, prema tvrdnjama komisije, nalazi i određen broj predmeta koji nemaju nikakav broj. Riječ je, uglavnom, o preramljenim radovima i novijim foto-reprodukcijama sa Njegoševim likom. Komisija je zatekla i fond fotografija koji se odnosi na NOB i najvjerovatnije pripadaju Istorijskom muzeju.
Takođe, pronađeni su i brojni medaljoni, negativi, litografije, tonske kopije filmova o Njegošu, biste Sime Milutinovića Sarajlije, srebrni vijenci, „ostaci neke uništene slike“, Njegošev portret koji je uradio Petar Lubarda itd.
U stalnoj postavci u Biljardi nalaze se i reprezentativni eksponati naslovljeni kao „Škrinja Njegoševe majke“ i „Stolica Njegoševih sekretara“, koje komisija takođe nije mogla da utvrdi ni u jednoj raspoloživoj dokumentaciji.
Sumnjiva zbirka
Komisija se bavila i slikama Pera Počeka. Njegov autorski fond čini 38 slika, koje su komisiji predstavljene kao ciklus radova inspirisanih „Gorskim vijencem“.
- Služba dokumentacije nije raspolagala ni sa kakvom dokumentacijom o postojanju ovog fonda u Muzeju. Uprkos upornom insistiranju, do završetka rada komisija je samo informisana da je taj otkup bio predmet sudskog spora i kao potvrda toga predočene su joj tužba Počekovih nasljednika iz 1988. godine, kao i presuda iz 1989. – navodi komisija u izvještaju.
U tim dokumentima spominje se spisak koji je nastao prilikom kupovine slika od autorovih potomaka.
Taj spisak, međutim, nije dostavljen i pored upornog traženja komisije da joj se da na uvid.
- Treba naglasiti da se u ovim dokumentima pominje otkup 40, kao i još nekoliko radova sa drugom tematikom. Tokom rada na reviziji, komisiji je dato na uvid 38 osnovnih listova u kojima se nepotpuno obrađuju fizički prisutne, ali neinventarisane slike Pera Počeka. Tim osnovnim listovima su prisuđeni inventarski brojevi od 143 do 180, ali oni nikada nijesu predati Službi dokumentacije radi uvođenja u inventarske knjige – navodi se u izvještaju komisije.
Pored niza sumnjivih grešaka u popisu slika i među inventarskim brojevima, komisiji je posebnu nedoumicu predstavljalo pitanje kako se Njegošev portret i još nekoliko slika drugačije tematike može uklopiti u ciklus radova za koje se izričito kaže da su inspirisane stihovima iz „Gorskog vijenca“.
- Iz različitih razloga, komisija može da kaže da je ovaj fond slika Pera Počeka na različite načine diskutabilan, pa je prinuđena da to pitanje ostane otvoreno – navodi se u izvještaju komisije.
Pored predsjednice Ksenije Sekulić i supervizora Branislava Borozana, revizionu komisiju činili su i članovi Božidar Martinović, Tatjana Jović, Maja Dragićević, Slobodan Vušurović, Milena Martinović i Stanka Kovačević. Sa komisijom su sarađivali i članovi kolektiva Njegoševog muzeja, tj. viši kustos i v.d. direktora Krsto Mijanović, kustos Isidora Kovačević i domar Vesko Borozan.
Zbog rotacija na rukovodećim pozicijama u Narodnom muzeju, u međuvremenu je za Krsta Mijanovića prestala obaveza saradnje sa komisijom (osim po potrebi). Istovremeno je Božidar Martinović imenovan za direkora Njegoševog muzeja, čime je prestalo njegovo svojstvo člana revizione komisije.
Zanimljivo je da je članica kolektiva Isidora Kovačević u martu 2016. godine, u svojstvu upravnice Njegoševog muzeja, sačinila izvještaj o manjku 943 predmeta koji je utvrđen projektom „Revalorizacija kulturnih dobara Crne Gore“.
Nedostajući predmeti nalazili su se u okviru 12 zbirki, a stručni tim koji je radio revalorizaciju, prema riječima Kovačević, zaključio je da je u Registar kulturnih dobara iz 1962. godine ušao svaki komad namještaja i svaki predmet koji se u tom trenutku nalazio u muzeju. Shodno tome, Upravi za zaštitu kulturnih dobara predložili su brisanje svih 12 zbirki iz Registra, iako se u njima ne nalaze samo predmeti bez kulturne vrijednosti, već i eksponati za koje se pouzadno može reći da su kulturno dobro.
Brojni propusti u inventarnim knjigama
Što se tiče dokumentacije, komisija je na raspolaganju imala svežanj od sedam prošivenih listova (obrasci starih inventarnih knjiga), u kojima je upisano 67 inventarskih brojeva. Takođe, služili su se i jednom sveskom velikog formata (Inv. br. I, S. Vukmanović 24. 11. 1972), koja je sadržala 219 upisanih jedinica. Iz 1972. imali su i jednu knjigu (Inv. br. 2, S. Vukmanović), u kojoj spisak počinje rednim brojem 68, a završava se sa 187. Hronološki posljednja inventarna knjiga, rađena po novom modelu dokumentacione obrade, tokom priprema za rad Komisije obilježena je brojem sedam i sadrži upis 142 muzejske jedinice. Uz ove inventarne knjige, komisija je imala i knjigu ulaska.
- Nova inventarna knjiga jeste rađena po propisanom modelu dokumentacione obrade, ali bilježi nekoliko značajnih nedostataka. Rubrike: Kada i ko je predmet inventarisao, Odjeljenje-zbirka, Konzervatorsko-preparatorski rad, Broj fototeke i Rubrika smještaja, kustosi nijesu popunili, pa su potpuno prazne, što značajno umanjuje kvalitet informacija, kao i pouzdanost rada komisije – navodi se u izvještaju.
Takođe, komisija je navela i da ne postoji podatak od kada do kada je knjiga popunjavana, kao ni procenat muzejskog materijala inventarisanog u posljednjem ciklusu dokumentacione obrade.
Iz zaostavštine Njegoševog tjelohranitelja fali 19 predmeta
U zaostavštini Njegoševog tjelohranitelja Đuka Sredanovića, reviziona komisija utvrdila je manjak 15 inventarskih jedinica, iza kojih stoji 19 muzejskih predmeta.
Muzej je 1969. godine od porodice Đuka Sredanovića otkupio izvjestan broj predmeta, koji su u Knjigu 3 (staru dokumentaciju) popisani pod brojevima od 142 do i sa 184. Osim ovog šturog popisa Komisija je na raspolaganju imala i separat Pavla Đonovića (Zaostavština serdara Đuka Sredanovića, 1975) u kom je objavljen prepis ovog spiska, uz stručnu deskripciju pojedinih predmeta i nekoliko fotografija.
To je komisiji olakšalo identifikaciju, s obzirom na to da ni na jedan od tih predmeta nije unešen nikakav inventarski broj. Zaostavština se, između ostalog, sastoji od ličnog nakita i predmeta za higijenu i svakodnevnu upotrebu. Komisija je utvrdila, recimo, da nedostaje pribor za kidanje nokata, koji se, prema tekstu u separatu Đonovića, sastojao od kliješta i turpije, bio dobro sačuvan i smješten u ukusnu kutijicu. Smatran je svjedočanstvom kulture Njegoševog savremenika, a nije bilo isključeno ni da je mogao pripadati Njegošu.
Takođe, iz zaostavštine fale ćilibar, kašika, viljuška, ibrik, nož za kalemljenje, spone za zakopčavanje, turpija, mjera za mjerenje težine, svijećnjak, zvonce, kašika za cipele, kugle od topa itd.
Berkuljan: Prva kompletna revizija od kada postoji muzej
Muzejski tehničar u Narodnom muzeju Aleksandar Berkuljan, koji je u novembru prošle godine podnio krivičnu prijavu zbog manjka više od 2.900 predmeta iz pet muzejskih jedinica, kazao je za Pobjedu da revizija Njegoševog muzeja iz 2009. predstavlja prvi kompletan postupak te vrste od kada institucija postoji.
- Kao što znamo, bilo je više pokušaja, ali nikada ništa do kraja. Cjelokupan posao odradila je komisija sastavljena od najpozvanijih ljudi, uz asistenciju kustosa i rukovodilaca, a rezultati, koji su prvi put ukazali na manjak više od 1.500 muzejskih predmeta u jednoj muzejskoj jedinici i razne anomalije, dobijeni su sravnjivanjem stanja u fondu sa svim raspoloživim dokumentacionim izvorima – kazao je Berkuljan.
Baš od te revizije, prema njegovim riječima, počinje priča o problemima na koje je revalorizacija kulturnih dobara ukazala četiri godine kasnije.
- Problem je i u činjenici da nalaz revizione komisije, sa kojim je po prirodi stvari moralo biti upoznato i Ministarstvo kulture, nikada nijenaišao na zvaničan odjek, pa je praktično do danas, kako za rukovodstvo Narodnog muzeja, tako i za ostale „faktore“, po ovom pitanju sve bilo i ostalo „u redu“. Da nije tako, valjda bi s njihove strane već bila napravljena prijava – naglasio je Berkuljan.
On je istako da revizijom 2009. nije bio obuhvaćen veći dio predmeta koji su proglašeni kulturnim dobrima, nego samo ono što se moglo identifikovati na licu mjesta i o čemu je postojao šturi i nekompletni inventar.
- Kako stoji u izvještaju, u „glavnoj knjizi“ su bila popisana 142 predmeta, a u „staroj“ 187. Primjera radi, u inventarnim knjigama se nigdje po broju ne pominje Njegošev namještaj kao u spisku „predloga“ za upis u Registar i u samom Registru, što znači da dokumentacija nikada nije pratila stvarno stanje fonda.
Tvrdoglavi i autistični stav današnjeg „mladog rukovodstva“ da je „sve u redu“ može biti posljedica neinformisanosti i neznanja, ali ne i ako su već bili upoznati sa sadržajem rečenog dokumenta – istakao je Berkuljan.
