Iz Beča: Miloš Milačić
Kejko Hara. Japanka sa tri „skoro“. Skoro pola života u Beču. Skoro sva u deminutivu. I skoro savršena. Po zanimanju je kiseonik. Nekad poznati irski tenor, Hju Beresford zvani Džimi, bez nje ne bi mogao da diše.
Džimi je prebacio devedesetu. Svjetske turneje operskog pjevača zamijenio je kućnim turama u bečkom domu: krevet - kupatilo - fotelja. Smrt mu je poput napadnog jehovinog svjedoka često kucala na vrata, ali Kejko bi je svaki put metlom otjerala sa praga.
- Nezahvalna si- rekla joj je smrt jednom prilikom- kao da si zaboravila da sam vas ja upoznala.
I to je bilo tačno. Da nijesu prethodno umrli njen muž i njegova žena, Kejko i Džimi ne bi se nikada zbližili.
Đačka kantina
Kejko je oduvijek željela da nauči da svira klavir. Uporna u toj namjeri, unajmila je profesorku pod stare dane. Donedavno se mogla vidjeti kako užurbanim koracima vuče kofer bečkim ulicama.
U kofer, koji je skoro (opet ta riječ!) veći od nje, pažljivo je složila note, spremajući za prvi nastup pred publikom.Onako sramežljiva i sićušna, Kejko je u potpunom neskladu sa carskom metropolom. Japanska trešnja na bečkoj Saher torti. I tada opet liči na onu djevojčicu iz Osake, grada u kom se školovala prije više od pola vijeka.
Miris mizo supe vratio ju je u onu istu kantinu u kojoj su obedovali učenici svih razreda. Među njima je i crnomanjasti dječak sa kojim Kejko nikad nije prozborila ni riječ. Samo ga je katkad posmatrala krišom dok je tamanio suši. Tada se Džo Hisaiši zvao Mamoru Fudžizava.
Vječno ćutanjeHisaiši je odavno postao ikona japanske kulturne scene. Čuveni kompozitor i dirigent ima više od 100 filmskih projekata i solo albuma iza sebe. Ipak, najveću slavu stekao je sredinom osamdesetih, kada je u studiju „Ghibli“ počeo da sarađujesa još poznatijim Hajaom Mijazakijem, tvorcem najljepših anima od postanka svijeta. Ta saradnja traje i dan-danas.
Da li bi „Začarani grad“, „Moj komšija Totoro“ ili „Princeza Mononoke“zaista bili tako čudesni bez muzike Džoa Hisaišija? Da li bi „Pokretni dvorac“ ili „Kikin uslužni servis“ mirisali na rano proljeće, bez nota koje jekao laste poređao po „žicama“ notnog sistema?
Ako vam ni to nije dovoljno poslušajte temu iz njihovog posljednjeg zajedničkog ostvarenja, „Vjetar se diže“. Zatim pođite u neki samostan da se zavjetujete na vječno ćutanje. Znate, nakon „Putovanja“, kako se zove melodija iz ovog filma, svaka izgovorena riječ biće suvišna... Pa i u ovom tekstu.
Metla kraj vrataIpak, naša je obaveza da se vratimo Kejko Hari i oslušnemo kako je savladala klavirske kompozicije. Džimijeva ljubav više ne mora da ide nigdje sa koferom, već profesorka klavira dolazi tri puta sedmično u njihov stan. Kejkosada ima novi instrument.
Prije mnogo godina Kejko je počela da ulaže novac u japanski fond, misleći na stare dane. Nedavno su je zvali njegovi predstavnici i saopštili joj da ima 30.000 eura na računu. Podigla ih je i kupila klavir marke „Steinway“, na Džimijevo insistiranje. Upravo sada, dok vi ovo čitate, na njemu svira nešto iz Hisaišijevog repertoara. U ime starih dobrih dana. I u ime novih koji tek treba da dođu.Gospodin Hju Beresford zvani Džimi, ušuškan u fotelji,sa prebačenim ćebetom preko skuta, sluša je sa uživanjem.
- Kejko, ipak nijesi sva u deminutivu - mrmlja on na engleskom –jer niko nema veće srce od tebe.
Metla je tu, za svaki slučaj, kraj ulaznih vrata. Ako opet naiđe kakav nezvani gost.
FOTO: soundtrackfest.com / si.pinimg.com / Miloš Milačić
