POBJEDA: Tumači vaših stihova kažu da Vi kao hodoljubni putnik, dočaravate drevni govor, a iz pratame vremena iznosite na svjetlost dana ono što vrijeme šapuće savremenicima. Je li tako i sa „Krugom začaranog vremena?“
MARTINOVIĆ: Moje pjesničko biće, otvoreno je prema vremenima koja slove za prošla. A ništa nije prošlo, pamćenje je postojano i neprolazno, okean koji čuva sve talase, pokrete, ukupuno bivstvovanje. Svi smo obuhvaćeni krugom u kome sve živi...
To takozvano kolektivno nesvjesno postoji, iako ga svi ne opažamo. Iz tog okeana, odjeci onoga što je bilo kucaju na na naše kapije, naša čula. Neko to čuje, a neko ne, neko otvori vrata i prepozna ga.
Ja sam uvijek, kada bih opazio taj talas, kada bih zastao nad određenim artefaktom, ostatkom nekog zida, zapisom na kamenu, parčetom razbijene posude, zastajao. Vidio sam graditelja, grad, a pred parčićem vaze vidio nju cijelu i nestojao da sve povežem. Tako su se sabirala vremena.
Onima koji su ćutali, pozajmljivao sam glas. Putovao sam kroz civilizacije, knjige, enciklopedije, atlase i prepoznavao tačke kojih više nema. Stvarnost koja je postala fikcija, događaje koji su prerasli u simbole, arhetipsko, dozivao sam uz pomoć imaginacije. Riječ i imaginacija, taj nikad potrošivi materjal, bili su dovoljni da probudim usnula stoljeća, a kad krenete na to putovanje, shvatite da ono nema kraja... pulsira beskraj.
Zato je sva ova knjiga od odjeka, oratorijum koji sažima beskraj.
POBJEDA: Reklo bi se da tako ponekad „prepjevavate“ istoriju?
MARTINOVIĆ:Ne faktičku, metafizičku. Pokretalo me uvijek nekoliko Herodotovih riječi ili Homerovih stihova, nešto što u istorijskom smislu nije tako važno, ali jeste u suštinskom i sudbinskom.
Tražio sam sudbinske poruke na periferiji istorijskih zbivanja, kako bi stvorio svoju istoriju. Istorija je prošla kroz moju književnu radionicu. Desili su se alhemijski procesi s najličnijim tonovima. Pjesnik jeste alhemičar. Sve je destilovano kroz njegovo biće, jer ništa ne umire i ne zvaršava. Božena Jelušić s pravom ovu knjigu naziva lirskim epom, jer istorija se može prepjevati.
Prisjećam se Kavafijevog razmišljanja „Ja sam pjesnik istoričar. Nikada ne bih mogao napisati roman ili dramu: ali u sebi čujem stotinu dvadeset i pet glasova koji mi kažu da bih mogao pisati istoriju“.
POBJEDA: U Vašoj knjizi „gostuje“ djelo i drevnog egipatskog pjesnika, staro skoro pet milenijuma, ali ponaša se prirodno, doprinosi vašoj pjesničkoj kreaciji.
MARTINOVIĆ: Pjesnici uvijek šapuću stare istine, čini to svako pokoljenje. Pomalo sam praistorija i zov čula/apokalipsa, more, četinari/, kaže Boske. Prisustvo drevnih u mojim tekstovima je prirodno pa i gostovanje drevnog egipatskog pjesika.
Mene je dugo mučilo pitanje moći pjesnika i poezije, a onda sam, čitajući drevne egipatske pjesnike naišao na pjesmu „Slavljenje pjesnika“. Ona je učinila da to shvatim pa mi je bilo prirodno da je uvrstim u knjigu, pet milenijuma nakon što ju je napisao nepoznati pjesnik. Pjesnici se nekada, nijesu potpisivali, važna je bila pjesma. I jeste tako, pjesnici su prolazni, poezija je vječna.
Taj stih sam i zapisao. Pjesma drevnog egipatskog pjesnika, učinila je da knjiga zasvijetli nekim neugasivim sjajem.
POBJEDA: „Krug začaranog vremena“ čini i intimistička poezija, u njoj preovladavaju simboli mora, sunca, vode, ispovijedni tonovi, ljubav, prolaznost...
MARTINOVIĆ: Poezija je krug začaranog vremena, himna životu , svetkovina, u njoj mora da ima sunca i mora, u izobilju. U svojoj i našoj sadašnjosti, pjesnik vidi i prošlost. Bez tog temelja, život je nemoguće održati. I ako se održi biće jalov i pust, kao u Eliotovoj Pustoj zemlji.
U pjesniku pulsira vječna sadašnjica u kojoj se sve sabira.
(opširnije u Pobjedi)
