Neke ideje i zakoni nikad nijesu profunkcionisali u cjelini, a odlaganje rješavanja nagomilanih problema počelo je da nam se polako obija o glavu. Najočigledniji primjer je višedecenijska nebriga o kulturnoj baštini, što je kulminiralo tokom novembra ove godine kada je konačno otkriven dugačak sistem neodgovornosti u Narodnom muzeju Crne Gore i ostalim muzejskim ustanovama, manjak velikog broja nepokretnih kulturnih dobara i nepostupanje organa uprave po sopstvenim rješenjima i odlukama. Pored već davno ustaljenih ideoloških i identitetskih podjela, Crna Gora je posljednja u regionu osnovala neke od najvitalnijih ustanova kulture, što se i te kako negativno odrazilo na produkciju, njen kvalitet i ukupnu kulturnu scenu. Sa druge strane, učestale smjene i ostavke ministara u posljednih nekoliko godina, kao i podugačko čekanje na nova imenovanja, svjedoči i o neadekvatnom odnosu Vlade prema kulturi. O svemu ovome, tj. o posljednjih tri decenije, za Pobjedu govori deset bivših ministara.
PRAZNA TRPEZA
Prvi ministar kulture, nakon raspada Jugoslavije i uvođenja višestranačja, bio je Ilija Lakušić, koji je tu dužnost obavljao od februara 1991. godine do marta 1993. Ranih devedesetih Lakušić je, kako kaže, sjeo za praznu trpezu. - Što iz objektivnih, što iz subjektivnih razloga, imao sam utisak da se kultura više trpi nego podržava. Dominantna riječ bila je „nema“ – kazao je Lakušić. Prisjeća se da novca nije bilo, a to što je bilo gutala je ekstremna inflacija. U mnogim oblastima, kaže, morala se temeljno mijenjati zakonska regulativa na osnovu koje je trebalo da se, posljedično, mijenja svako funkcionisanje u društvu. Moralo se prelaziti sa onog SIZ-ovskog načina finansiranja na drugačiju organizaciju koja je pratila promjene u strukturi državne uprave. - Sve je prešlo na zajednički budžet u kojem se kultura doživljavala kao lišaj na posnom kamenu – rekao je Lakušić. Kao ministar imao je stav da bi država morala prevashodno da misli na nepokretnu kulturnu baštinu, stare gradove i muzejske fondove. - Smatrao sam i smatram da – ako društvo ne sačuva nasljeđe njegova živa kutura nema za šta da se uhvati i nadogradi - kazao je Lakušić. Uz brigu za starogradske fortifikacije, Lakušić ističe da se ranih devedesetih posebno zalago i za obnovu crkvenih zdanja i manastirskih kompleksa. Uz to, obnovljeno je Kraljevsko pozorište na Cetinju, Etnološki muzej... Govoreći o učestaloj promjeni ministara kulture, Lakušić je istakao kako je stekao utisak da svaki radnik u oblasti kulture ima ozbiljne zamjerke zašto baš on ne obavlja tu funkciju. - Ja sam u tom mandatu ujedno bio i ministar sporta pa su me sportisti voljeli jer u toj oblasti nijesam imao ozbiljnih rezultata u smislu skoka u dalj ili skoka u vis – rekao je Lakušić.
PLATA PET EURA
Gojko Čelebić, koji je funkciju ministra obavljao od marta 1993. do kraja decembra 1996. godine, prisjeća se devedesetih kao perioda kada je Balkan na najbolji način izrazio svoje najgore osobine. - Blokirani svi zvanični kanali komunikacije sa svijetom. Mjesečna plata ministra pet eura. Onda smo se okrenuli sami sebi i završili pravu stvar u pravi čas – definisali mrežu nacionalnih institucija – rekao je Čelebić. Najviše se, kaže, zalagao za baštinu i književnost. - Dakle, za identitet i kontinuitet. Najbolje je to što sam počeo da promatram Crnu Goru u formatu od tisuću godina – rekao je on. Nije, veli, stigao da pokrene dizanje spomenika Ljudevitu Paskvaliću u Kotoru, najznačajnijem pjesniku uz Njegoša. Želio je, kaže, da skrene pažnju na ogroman dug prema ranim Bokeljima s kojima je Crna Gora „zagazila u Mediteran“. - Tu sam omanuo – ističe Čelebić. U aktulenoj crnogorskoj kulturi sviđa mu se alternativna energija. Ne sviđa mu se kad stalno kruže iste priče, a voli kad primijeti svježu inicijativu za listu svjetske baštine. - Nemam živaca za provincijsku razdraganost i ćurlikanje po dijalekatskim jarugama. Impresionira me kritički stav i cijenim bunt. Odvratne su mi moralne pridike, jer znam da su lažne. Prija mi klima andergraunda. Ne podnosim iskompleksirano ugledanje na region SFRJ, već navijam za proširenje polja borbe. Nijesam za birokratizaciju na račun stvaralačke inteligencije, to je glupo i štetno – ističe Čelebić. Ministar, kaže, mora perfektno poznavati i stvaralaštvo i politiku. - Ako to nema - džaba mu mandat od stotinu godina – rekao je on.
U FOKUSU VLASTI
Branislava Liješević ministarsku funkciju obavljala je od jula 1997. do februara 1998. godine. Uprkos teškim godinama, sa ratom u okruženju, kultura je, kako kaže, na neki način bila u fokusu vlasti. - Sve što sam tražila od Vlade bilo je ispoštovano. Pomoć festivalima, Matici crnogorskoj, briga o Narodnom muzeju, spomenicima kulture, tradiciji, filmu, izdavaštvu bila je svakako bolja nego u vremenima koja su došla poslije – rekla je Liješević. Uspjela je, kaže, da obezbijedi i novac za rješavanje najurgentnijih problema u oblasti zaštite i čuvanja eksponata u Narodnom muzeju. - Usput je tu bila podrška živoj kulturi, pojedincima i ustanovama – kazala je Liješević. U jedan od svojih uspjeha ubraja i to što je, zajedno sa Petrom Ćukovićem, uspjela da nagovori Svetozara Vukmanovića Tempa da povuče svoju odluku o povlačenju vrijedne zbirke slika Milice Sarić-Vukmanović iz Narodnog muzeja. Nije, kaže, toliko dugo bila ministarka da bi joj ostalo vremena da uradi još neke veće stvari. Govoreći o aktuelnoj kulturnoj sceni, Liješević je istakla je danas svuda stanje u kulturi teško. Kako kaže, sve je manje pomoći države, a sve više ostavljanja kulture tržišnim uslovima. - Crnogorska kultura je, ipak, više pod pažnjom države nego u drugim sredinama. Rezultati se vide – rekla je Liješević. Prekidanje kontinuiteta rada u Ministarstvu, prema njenim riječima, negativno utiče na kulturu jer je ona živa stvar. - Nije slučajno što je mandat ministara četiri godine. To je vrijeme za koje se može realizovati koncepcija ličnosti koja je valjda svojim rezultatima rada kandidovana za tu funkciju – kazala je Liješević.
MASKA GLOBALIZMA
Budimiru Dubaku mandat je trajao od februara 1998. do januara 2000. godine. Ratno doba na kraju prošlog vijeka, kako kaže, dovoljno govori o položaju kulture. - Brigom za očuvanje kulturnog blaga, koje baštini Crna Gora, i afirmacijom stvaralaštva, Ministarstvo kulture se borilo protiv destrukcije. Te napore obilježila je, prije svega, obnova crnogorske kinematografije, filmom „U ime oca i sina“, Božidara Nikolića, 1999. godine – kazao je Dubak. Na ukupne rezultate njegovog rada, kako kaže, uticala su brojna ograničenja: materijalna, vremenska, kadrovska, mentalitetska, politička i druga. Savjest mu je, kaže, mirna. - Učinio sam što sam mogao – kazao je on. Personalno pitanje i dužina ministrovog mandata, prema njegovom mišljenju, nijesu presudni problem kulture u Crnoj Gori. - Suština je danas u samoj državnoj politici, koja je u svojoj biti antikulturna. Crna Gora se s razlogom ponosi Miroslavljevim jevanđeljem, ćiriličnim spomenikom iz XII vijeka; ponosi se Obodskom štamparijom, iz koje su izašle najstarije ćirilične štampane knjige (na čelu s Oktoihom) na slovenskom jugu; ponosi se Božidarom Vukovićem Podgoričaninom, koji je u Veneciji štampao ćirilične knjige; ponosi se Njegoševom Knjigopečatnjom u Cetinjskom manastiru, itd. Ali, kakav istorijski sarkazam. Upravo u Crnoj Gori se zvanična politika ukida ćirilično pismo i izbacuje se iz Ustava srpski jezik kao službeni. Zar to nijesu autokulturocidna politika i autošovinizam, kakve ne poznaje ni jedan narod, ni država na svijetu – kazao je Dubak. Na djelu je, kaže, svojevrsni neoboljševizam, pod lažnom maskom globalizma. - Jer, kome treba narod koji se odrekao svog istorijskog bića, po kome se prepoznaje na mapi kulturnih naroda Evrope i svijeta? Ako ovome dodamo nacionalnu i kulturnu diskriminaciju, koja se sprovodi nad srpskim narodom u Crnoj Gori, onda je slika nove crnogorske kulture poražavajuća – rekao je Dubak.
ZAPUŠTENA OBLAST
Najviše pažnje u toku mandata, od januara 2003. do novembra 2006. godine, Vesna Kilibarda usmjerila je na najzapušteniju oblast, a to je zaštita pokretne i nepokretne kulturne baštine. - Prvi put uopšte urađena je sveobuhvatna stručna analiza njenoga stanja, na osnovu koje su donijete smjernice za zaštitu od već poodmakle devastacije. One su podrazumijevale, pored poslova iz nadležnosti Ministarstva, insistiranje na stručnom i odgovornom radu nadležnih državnih institucija: Muzeja, Arhiva, Biblioteke, Kinoteke i tadašnja dva zavoda za zaštitu spomenika kulture – rekla je Klibarda. U oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva, podsjeća Klibarda, prvi put je uvedeno u praksu transparentno konkursno raspodjeljivanje novca, na osnovu odluka kvalifikovanih komisija. Donijet je, kaže, i set identiteskih zakona - o himni, zastavi, grbu, državnim nagradama i državnim odlikovanjima. - Osnovana je nedostajuća ustanova kulture, Muzički centar čiji je glavni segment Simfonijski orkestar, danas najrespektabilnija kulturna institucija u zemlji – kazala je Kilibarda. Iz nerazjašnjenih razloga, prema njenim riječima, nije realizovana odluka Vlade o formiranju Centra Njegoš koji je trebalo da u jednu policentričnu i multdisciplinarnu kulturnu ustanovu, objedini Njegošev muzej u Biljardi, Njegoševu rodnu kuću na Njegušima i Njegošev Mauzolej na Lovćenu. Na taj način bi se, kaže, stvorili uslovi da se Njegošev lik i djelo na primjeren način popularišu i istražuju. - Tako je ova kultna ličnost crnogorske istorije i kulture, najviše svojatana i „zloupotrebljavana“, ostala do danas bez adekvatnog institucionalnog utemeljenja u Crnoj Gori – kazala je Klibarda. Smjene ministara kulture, kako kaže, ne moraju se pogubno odraziti na rad Ministarstva ukoliko se na sljedeće imenovanje ne čeka više od mjesec-dva. - Sve duže od toga kazuje koliko značaja se suštinski pridaje poslovima iz njegove naležnosti – rekla je Kilibarda. DOBRA ENERGIJA Predrag Sekulić bio je ministar kulture, sporta i medija od novembra 2006. godine do avgusta 2007. - Čini mi se da smo imali, ne samo u kulturi, odsjaj referendumske energije. U tom periodu primljeni smo u Unesko i imao sam tu čast da postavim crnogorsku zastavu među zastave ostalih članica ove organizacije i da govorim na plenarnoj sjednici u Parizu – rekao je on. Najviše se, kaže, zalagao za zašitu kulturne baštine. Na pitanje šta nije uspio da uradi tokom ministarskog mandata, Sekulić je odgovorio da nije uspio u onome za šta se najviše zalagao. Aktuelnu kulturnu scenu vidi kao prostor sa puno dobre energije i lijepih projekata. Ne vidi ništa sporno u tome što posljednjih nekoliko godina relativno kratko traju mandati ministara kulture. - Vjerujem da je svaki ministar kulture, bez obzira koliko vremena je trajao njegov mandat, ostavio neku dobru ideju, energiju ili pokušaj da kultura u Crnoj Gori bude bolja, drugačija... ili, jednostavno – svoja – rekao je Sekulić.
BOLJA KOMUNIKACIJA
Pavle Goranović, koji je mandat ministra obavljao od marta 2015. godine do novembra 2016, ističe da Crna Gora može da bude ponosna prije svega na svoje multikulturno nasljeđe, ali i svoje stvaraoce, u svim oblastima umjetnosti. - Ta samosvijest mora da isključi određenu samodovoljnost – rekao je on. Za dugoročne strategije i osmišljavanje programa, prema njegovim riječima, neophodan je kontinuitet u obavljanju ove zahtjevne funkcije. - No, sigurno je da su od obnove nezavisnosti Crne Gore uspostavljeni stabilni temelji kulturnog sistema koji ne zavise od pojedinaca. Isto kao što sazrijeva svijest o kulturnim vrijednostima – rekao je Goranović. Kaže da žali što neke aktivnosti nijesu dovršene tokom njegovog mandata, poput definisanja statusa strukovnih udruženja ili pokretanja Nacionalne strategije podsticanja čitanja itd. Zalagao se, kaže, za vidljivost svih generacija i svih oblika umjetnosti, ali i za ravnomjernu posvećenost stvaralaštvu i baštini. - Važna je bila i kvalitetna komunikacija sa učesnicima kulturnog života, što je rezultiralo i novim Kolektivnim ugovorom potpisanim sa Sindikatom kulture, čime su konačno i unaprijeđeni uslovi za rad u ovoj oblasti. Takođe sam težio sabiranju svih potencijala koji su mogli da doprinesu afirmaciji crnogorskog bića – rekao je Goranović. Tokom njegovog mandata, ističe, stvoreni su uslovi i za formiranje Filmskog centra, unaprijeđena je međunarodna saradnja, mnogi umjetnici i ustanove su napravili uspjehe van granica Crne Gore. - Generalno, nama je neophodna bolja komunikacija među institucijama i samim stvaraocima, ali i prožimanje među resorima – kazao je on. Prema riječima Goranovića, ništa ne počinje jednim mandatom niti se njime završava. - To je veoma složen proces, a često smo spremni da preuzmemo samo ono što je dobro ili da budemo a priori kritični. Umjesto toga, strateška sinergija svih relevantnih činilaca najvažniji je zadatak koji stoji pred našom kulturom – kazao Goranović. ODGOVORNIJI PROCES Pretposljednji crnogorski ministar kulture, Janko Ljumović, kulturnu scenu za njegovog mandata (novembar 2016 – oktobar 2017) vidi kao dinamičnu sa idejom novih lica u kulturi, sa jasnom vizijom uvođenja profesionalnih i programskih standarda za redizajn institucija i projekata. Zalagao se, kaže, za odgovorniji proces promišljanja kulturnog razvoja i metodologiju rada u procesu vođenja kulturne politike. - Izdvajam aktivnosti sprovedene u saradnji sa Uneskom, kao i niz pitanja u okviru kinematografije, počev od osnivanja Filmskog centra do pokretanja procesa učlanjenja u fond Eurimaž – kazao je Ljumović. Nije, kaže, uspio do kraja da sprovede izmjene Nacionalnog programa razvoja kulture, koji je usvojen 2016. godine. Prema tom programu, kaže, bio je kritičan u procesu njegovog donošenja. - Nijesam uspio da afirmišem dovoljno potrebu transformacije i odgovornije kadrovske politike za značajnu i kompleksnu instituciju Državnog arhiva – rekao je Ljumović. Prema njegovom mišljenju, kulturna scena je za Crnu Goru kao malu državu dinamična, imamo sve više autora koji postaju relevantni sa svojim djelima izvan granica države. - Nasuprot individualnoj slici kulture, institucionalna dijagnostika je i dalje izuzetno nepovoljna, zapravo svjedoči odsustvo tranzicionih procesa u sektoru kulture i neadekvatnu primjenu zakona u oblasti kulture – rekao je on. Ključni problem crnogorske kulturne politike, prema njegovom mišljenju, nije učestala promjena ministara, već nedostatak evaluacije koja bi pokazala koji ciljevi kulturnog razvoja jesu ili nijesu ostvareni. Takođe, Ljumović problem vidi i u nizu profesionalnih i programskih standarda, koji vrlo često nijesu primijenjeni u praksi, iako su normativno propisani.
Važni zakoni i utemeljenje inistitucija
Bivši ministri Branislav Mićunović i Radoica Luburić odgovorili su samo na pitanje o najpozitivnijim rezultatima njihvog angažmana. U toku mandata Mićunovića, koji je za ministra kulture biran u tri mandata 2008, 2010. i 2012, sprovedene su zakonodavne i institucionalne reforme u oblasti kulture i donešeni su važni zakoni, podzakonska akta i programi: Zakon o kulturi, Zakon o zaštiti kulturnih dobara, zakoni o muzejskoj, bibliotečkoj i arhivskoj delatnosti, Zakon o javnim radio-difuznim servisima Crne Gore, Zakon o zaštiti prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora, Nacionalni program razvoja kulture, Uredba o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac, Program zaštite i očuvanja kulturnih dobara. Pokrenut je, između ostalog, i regionalni projekat upisa stećaka na Unesko listu svjetske baštine, što je sa uspjehom realizovano u 2016. godini. U relativno kratkom periodu svog ministrovanja, od januara 2000. do jula 2001, Radoica Luburić je obišao sve institucije kulture i najznačajnije spomenike kulture svih vjeroispovijesti, u cilju dijagnosticiranja stanja u ovoj oblasti. - Ministarstvo kulture je intenziviralo saradnju sa svim lokalnim samoupravama i svim institucijama kulture, pomažući im ne samo da riješe brojne nagomilane probleme, nego i da svim svojim potencijalima učestvuju u kreiranju kulturne politike – rekao je Luburić. Promovišući sveobuhvatni koncept razvoja „Crna Gora – jedinstven i otvoren kulturni prostor“, prema njegovim riječima, Ministarstvo kulture je nastojalo da kreira efektivan i efikasan institucionalni i normativni okvir. Ministarstvo je, takođe, u Luburićevom mandatu dalo doprinos osnivanju Crnogorske kinoteke. Posebna pažnja posvećena je i izradi zakonske infrastrukture, u okviru koje se posebno izdvaja otpočinjanje izrade Zakona o pozorišnoj djelatnosti – prvog takve vrste u Crnoj Gori.
