Dragi Djeda Mraze,
Prošlo je mnogo godina od našeg posljednjeg dopisivanja, ako ta aktivnost može tako da se nazove, zbog tvoje višedecenijske literarne apstinencije. Od tebe i Sokrata ne ostane ni slova. Dobro, drugi će!
Nijesam ti pisao od kada sam ti sjedio u krilu, sa nekih šest-sedam godina. Imamo i fotografiju. Na njoj mi se ispod uva sjaji neki novogodišnji ukras u daljini, koji izgleda kao diskretna, ali opet napadno sjajna minđuša.
Zamisli dječaka s minđušom u to vrijeme, u plavoj dvodjelnoj trnerci, s poklonom u rukama – a to je možda bila neka 1992. godina, kad su tate odlazile u rat – kakve je sve podrugljive podjebice morao da istrpi.
Sada je to sasvim normalno - dečki sa probušenim usnama, pjevačice sa gustim bradama, momačke pletenice i zgužvane dimije… I dobro je što je tako. Svijet je sada jedna neobična naseobina kojoj su doakale razne ujdurme poput široke lepeze uskogrudih vjerovanja sklonih nasilju, restrikciji slobode i jednoumlju. Ili nijesu? Baš zbog toga ti i pišem.
Ovim pisamcetom želim da te zamolim nešto. Ako ti je volja, ti pomozi i za Novu godinu obraduj avangardnu omladinu, ospoljene alternativce, seksualne slobodnjake, životne eksperimentatore i sve koji ne spadaju u prosječne povlađivače osrednjosti i konformistične dovoljnike hranom.Život je iznad sitosti – ili – Biti sit, ne znači biti čovjek, dva su prevoda jedne iste velike rečenice Maksima Gorkog. Molim te da ih podsjetiš na to u doba godine kada u prvi plan izbijapraznički krkanluk, koji dovede do pomjeranja kopče na kaišu za rupu-dvije i povišenog holesterola u krvi. I sačuvaj ih od postpraznične praznine srca, duša i buđelara.
Neko se moli Bogu, neko kamči kompjuter od tebe, neko trlja čarobnu lampu, a neko kolje prase – snalazi se kako ko umije. Sjećam se da sam te u mlađim danima često brkao sa Bogom. Nekako si mi vazda bio u tom ešalonu bradatih autoriteta, đede, u toj klasi božanstava kojima se fućka za raju dolje, mada nekako bliži raskalašnom Zevsu nego trodjelnom Hristu. Ono, i tvoji irvasi, i njegovo jagnje božje, sve su to papkari, razumiješ!
Uglavnom, imam nešto protiv tebe, đedo. Ipak, pišem da te podsjetim kako te mnoga današnja đeca, baš kao ja nekad, i dalje brkaju s Bogom. Molim te da ih uvjeriš da nijesi kao on.Ovđe su ljudi navikli da se mole, a da im nikad ništa ne učini ta kapriciozna stipsa sa krizom identiteta. Pokaži im da nijesi Bog, ali im želje svakako ispuni. Bojim se da ih sa druge strane vrebaju nova božanstva sklona blogovanju, rijalitiju i javnoj demostraciji neinteligencije. Bolje da makar u tebe takvog povjeruju.
Ako si frajer, bečni malo slobodne ljude, a zaobiđi mlitavu sredinu. Znaš li zašto? Živio sam tri godine na Cetinju. Tamo je narod dičan, ponosan, junačan. Lijepo govore, pitko, visoko i milozvučno. Pale se na gusle, omladina vuče koks i uvijek je nešto – ispod žita. Mulja se, radi se... Drugačije je od Podgorice – tu sam sad.
U glavnom gradu ljudi pate od sjevernjaka, ali se i dalje sa nostalgijom sjećaju dana kad je Titograd bio bosonoga palanka sa dvije prodavnice i jednom kafanom, kad su se čuvale koze u centru, đe se sada uveliko bucaju taljatele sa mangom i japanska žumanca sa padavinama sa Saturna.
Malo drobim, ali doći ćemo na neku poentu... Vajna prijestonica ne živi dobro. Ne poznajem ni jednog Cetinjanina koji je zadovoljan. No, ljudi, izgleda ne žele promjene. Njima je tako dobro. Svaki preobražaj pretpostavlja izvjesnu smrt, jer pretpostavlja neko propadanje, pa je u tom smislu nužno nečist, zbori dobri profesor Radomir Konstantinović. Zbog toga te molim da im ove godine ne donosiš nikakve poklone.
Ovih dana Podgorica ćeda se gizda upriličenim iventovima i ispraznim božićnim i novogodišnjim pozerajima, koji će biti skockani cakum-pakum, da muva s njih vrat slomi. Cetinje neće. Više si dobrodošao u Podgorici.
No, pitanje je đede, hoćeš li naći dimnjak da se profujaš do toplog ognjišta u Podgorici. Ni fabričkog, ni kućnog! Ima praznih stanova, nemoj da te zavedu svjetla velegrada.A Podgoričanima, molim te, ponesi sve najjače, bracki.Ne znam što bih ti za njih tražio -niko ne možeda provali što oni stvarno 'oće.
Stari Mraze, još jednu stvar bih te samo zamolio... Ima u Crnoj Gori nekoliko malih nezavisnih pozorišnih kuća u nevolji. Nemaju varijantu za opstanak. I sa drugim umjetnostima je slično.Najljepši poklon bi im bila neka nova kulturna politika.Ako bi mogao malo debele prste da umiješaš u legislativu, ne bi bilo zgoreg.
Molim te, đede, stvori im makar kakvu šansu da stvaraju.Možda jednog dana budu radili neku novogodišnju sagu, pa se malo pripazi. Nemoj da Djeda Mraz ispadne gori od Ričarda Trećeg... Ovo nije ucjena, da se razumijemo, samo topla preporuka. Kao ono kad nam Evropska unija toplo preporučuje ovo-ono.
Jelku neću kititi, pa mi poklone ostavi ispod strujomjera, da mi mjesečni račun lakše padne. Ako nećeš, ništa – makar sam zaradio honorar pišući tebi. Sam svoj Djeda Mraz. Neke vajde, eto, ima i od nas bradatih muljatora.
S poštovanjem prema tvojim irvasima i očekivanjem da prioneš na posao,
foto: Srđa Dragović
