Piše: Milorad Pustahija
Pošto kao građanin ne mogu nikako zaustaviti snažne nalete volje nacionalističkih i kleptomansko-korupcionaško-demagoških oligarhija na državnom i na lokalnom planu, odlučio sam da u bar u svojoj kolumni uvedem red i poredak po svome. Ne mogu više da gledam ovaj haos i razmetljivost manjina i lihvarstvo stranke DPS koji dresiraju i ucjenjuju nas nesretne Crnogorce glumeći našu avangardu, zaštitnika i promotera naših interesa. A tek kad vidim seljačiće i provincijske prigradske momke kako predvode „građanske“ stranke - ispalim na ganglije.
U posljednje vrijeme nervira me tiho i usputno, by the way- kako mi rečemo, nametanje cool-ideologije „ustavnog patriotizma“.
Da fenomenološki raščistimo stvari. Patriotizam je osjećaj ljubavi, pripadanja i odgovornosti prema svom narodu ili svojoj domovini. Ovdje treba suptilno razlikovati pojmove patrija-domovina i civitas-država iako ih se često doživljava kao sinonime. Ustav ili konstitucija, najjednostavnije rečeno, je društveni ugovor, on se ne voli, nego - poštuje. Čak ima i odredbe o kažnjavanju ustavnih volilaca ili ustavnih patriota ako prekrše koju od njegovih normi. Dakle, „ustavni patriotizam“ je oksimoron.
Ideja je nastala u Zapadnoj Njemačkoj pod teretom nacionalnog stida za monstruozne zločine u Drugom svjetskom ratu, kao i za strašni nacionalizam i rasizam. I poslijeratna podijeljenost države između saveznika je dodatno prizivala ružne reminiscencije koje su izazivale imenice Njemac i Njemačka. Ovu ideju je najozbiljnije razradio i promovisao Jirgen Habermas, ali nikada nije zaživjela. Čim su se ujedinili, automatski su je zaboravili, a vjerovatno su zaboravili i onaj stid jer su im u porastu stranke fašističkog određenja.
Možda će ovu ideju pod moranje prodavati nama, sitnoj evropskoj boraniji kada bude trebalo prihvatati ustav federalne Evrope oktroisan od Njemačke sa ili bez Francuske. Do tada ovaj domaći Balkanische ustavni patriotizam doživljavam kao uklanjanje „sramnog i hegemonističkog“ crnogorskog identiteta ove države i totalni raspašoj manjinskih nacionalnih i vjerskih romantizama.
Na primjer nećemo smjeti pominjati Lovćen već ćemo pjevati: ,,Član tri nam je oltar sveti/u njega smo svi zakleti“. A za reprezentaciju ćemo navijati snažnim poklicima „Ustavna, Ustavna“!
U našem regionu ustavni patriotizam je prvi zagovarao Alija Izetbegović. Bosanski ustavni patriotizam? Prije toga su svi popišali mnogo ljepši Ustav Jugoslavije. Stvar nije uspjela zato što se nisu uspjeli dogovoriti gdje da smjeste Alijine proklamacije iz njegove „Islamske deklaracije“, da li u preambulu i ili u članovima od 1-5. A radilo se samo o nespojivosti islama i neislamskih sistema; o tome da nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija. Moš misliti! Lijepo me čudi kako bosanski Srbi i Hrvati nisu prihvatili ovakvu ustavnu ljubav. Tamošnjim Hrvatima su u uhu samo banovinske ustavne arije, a bosanski Srbi bi mogli osjećati patriotizam samo uz odredbe „Vidovdanskog Ustava“ kralja Aleksandra i uz tiho šumorenje posrbljenog našeg mora.
Meni su najveselije ustavne patriote Albanci. Ma to je „Roka mandoljina“, čisti merak. Njihove nacionalne stranke su predizbornu platformu za lokalne izbore u Tuzima dogovorile u Albaniji i nisu u tome vidjeli ništa čudno i još su se time hvalili. Na prigovore stranaka i javnosti iz Crne Gore zbog miješanja Albanije u crnogorska izborna posla dali su nenadmašan odgovor: „Nije to nikakvo miješanje Albanije u crnogorske izbore nego to Albanija ispunjava svoju Ustavom obavezujuću brigu o Albancima van Albanije“.
Mislim da bi neko trebalo da im objasni da Ustav Albanije ne važi na našoj teritoriji, i to što prije, jer ako na ovakve stvari naviknu o jadu ćemo se zabaviti odvikavajući ih. Zato držimo se svoga građanskog uređenja i jednakosti u Crnoj Gori i volimo svoju zajedničku Crnu Goru. A Ustav i zakone poštujmo i nemojmo previše mudrovati.
