Period rata u Bosni i Hercegovinu i ratom zahvaćeni Mostar, otac i dva sina proveli su na tri zaraćene strane – Armiji BiH, Hrvatskom vijeću odbrane i Vojsci Republike Srpske. Ovo je priča 50-ogodišnjeg Mostarca Zorana Lakete, koji je ostao živ da nam ispriča ovu priču.
"Zovem se Sabahudin, Zoran ili Ranko, prezivam se Laketa, sva ova imena imaju isto značenje, jer sva trojica od njih su zorom ili sabahom rođeni", kaže Zoran.
Imao je 25 godina kada je počeo rat koji je njemu i svoj omladini praktično zaustavio mladost u rodnom Mostaru. Zoran je rat u Mostaru proveo kao pripadnik HVO-a, njegov brat Goran se borio u redovima Armije BiH, dok je njihov otac Ratko bio u redovima vojske RS.
"Da, moju priču treba da zna cijeli svijet. Moj brat je bio u Armiji BiH, ja sam bio u HVO-u, otac mi je bio mobilisan u Vojsci Republike Srpske. Da smo iz jedne kuće, najobičnije radničke familije bili u tri vojske, i hoćete da pričamo o domoljublju, rodoljublju ili patriotizmu? Pa jesu li to bili naši ideali? Nisu", poručuje on.
Prisjećajući se života u Mostaru prije rata, Zoran kaže kako nije bilo Bajrama, Božića niti Uskrsa, a da nije posjetio komšije ili da komšije nisu posetile njega i njegovu porodicu.
"Kažu da je sve to juče bilo kao nešto zabranjeno, u to vrijeme tame i mraka. Ne znam onda ko nam upali ovo svijetlo! U to doba, u cvetu mladosti, sa svojih 25 godina postajem neki vojnik, treba nekoga da mrzim, da pucam na nekoga, da se ubijamo u ‘bratoubilačkom ratu’, a eto i fakta da sam bio na jednoj, moj brat na drugoj, a otac na trećoj strani. Sve ovo desilo se mojoj familiji, mojim prijateljima, mojim komšijama, braći i sestrama. Imao sam samo jednog brata, jednog oca, jednu majku, svi oni su danas nažalost mrtvi, a ja sam evo još malo živ", priča on.
Brat Goran imao je 24 godine kada je poginuo 6. avgusta 1993. godine, a stradao je od minobacačke granate ispaljene s položaja HVO-a na brdu Hum, iznad Mostara - u čijim redovima je bio njegov brat Zoran. Za smrt brata čuo je tek nakon sedam dana, putem Radio Mostara.
"Nisam mogao da vjerujem: ‘Sedam dana od smrti Lakete Gorana koji je stradao od zločinačke granate 6. augusta, zajedno s njim su stradali…’ Nisam mogao da vjerujem u ono što čujem. Dolaze mi prijatelji, izražavaju mi saučešće, i tek onda postajem malo svjesniji. Ne možeš da odeš bratu na sahranu, ne možeš da vidiš ucveljenju majku koja je izgubila sina, nego to moraš da nosiš u svojoj dubini, u malom ljudskom biću”, govori on.
Zoran na mostarskom šehidskom mezarju, gdje je sahranjen njegov brat Goran. Pored Gorana je ukopan i njihov dobar drug Adis, kao i brojni saborci i sugrađani Mostara.
Dok se prisjeća brata i govori o njemu, osjeti se težina i bol u svakoj njegovoj riječi. Na kraju svoje priče, Zoran šalje poruku svim narodima u BiH, ali i susjednim zemljama: "Da Bog da se nikada i nikome ne ponovilo!”
