"Pogoršanje odnosa Crne Gore i Rusije refleks je poremećaja na globalnoj političkoj sceni. Poštujući svoje viševjekovne prijateljske i zvanične političke odnose sa Rusijom, Crna Gora nije napravila ni jedan potez sa ciljem da ih poremeti. U vrijeme raspada Jugoslavije Moskva je više puta humanitarno i na druge načine pokazivala prijateljstvo prema Crnoj Gori, što je posebno došlo do izražaja tokom priprema za obnovu crnogorske državne nezavisnosti. Predsjednik Vladimir Putin i ja o tome smo veoma otvoreno razgovarali i Rusija je među prvima priznala nezavisnost Crne Gore. To su gestovi koji se cijene i pamte“, kazao je Đukanović za Pobjedu u razgovoru sa novinarkom Tamarom Nikčević.
POBJEDA: Sa predsjednikom Putinom ste razgovarali o članstvu Crne Gore u EU i NATO?
ĐUKANOVIĆ: O tome sam ga veoma direktno obavijestio nakon referenduma, tokom sastanka u Sočiju 2006.
POBJEDA: Kako je reagovao predsjednik Putin?
ĐUKANOVIĆ: Veoma ljubaznom upitanošću: da li je to, pitao je, zaista neophodno Crnoj Gori. Rekao sam da je - ne samo Crnoj Gori, nego i Balkanu lišenom pouzdanih samoregulatornih mehanizama vlastite stabilnosti - neophodno da kroz evroatlantske integracije unaprijedi svoju bezbjednost. Crna Gora, dakle, ni jednu odluku nije donijela ishitreno, nepromišljeno ili iza bilo čijih leđa.
POBJEDA: Zašto je onda Rusija tako burno reagovala na ulazak Crne Gore u NATO?
ĐUKANOVIĆ: To, ponavljam, nije generisala Crna Gora. Prije bih rekao da je „preslaganje“ odnosa na globalnoj sceni, tri decenije nakon prestanka Hladnog rata, dovelo do ponovnog odmjeravanja snaga velikih. Za te je igre Balkan uvijek bio pogodan teren.
POBJEDA: Otkuda tolika usredsređenost na Vas lično? Vjerujem da nijeste zaboravili uvrede koje su proteklih godina zvaničnici Moskve izrekli na Vaš račun.
ĐUKANOVIĆ: Reakcije Moskve upućuju na to da su neka očekivanja Rusije iznevjerena. Zvanična Moskva je očito propustila da uoči da ovo više nije Crna Gora koja će, umjesto za svojim, ići za interesima Srbije ili Rusije.
Ovo je nova i odgovornija Crna Gora, koja je 1999, tokom NATO intervencije na SRJ, Slobodanu Miloševiću rekla - ne, to nije naš rat; naš je interes da živimo u miru. Najzad, to je Crna Gora koja je 2016. Rusiji jasno poručila da poštuje crnogorsko-rusko prijateljstvo, naše istorijske veze, ali i da je članstvo u NATO i EU naš slobodan izbor i da očekujemo, posebno od prijatelja, da on bude uvažen.
Nakon toga su krenuli brutalni napadi na mene, bazirani uglavnom na poznatim diskvalifikacijama lansiranim devedesetih od strane Mirjane Marković, kasnije i Vojislava Koštunice i drugih, jednako iznutra i spolja. U toj samoobmani, koristi se već viđena matrica da problem tobože nije Crna Gora, jer bi ona, kao i uvijek, slijepo slijedila ruske interese; problem je "odnarođeno rukovodstvo“ koje personifikujem, i koje navodno zemlju vodi protivno volji naroda.
POBJEDA: Postoji i drugačije tumačenje: povukavši se 2006. sa mjesta premijera i sukobivši se sa svojim dotadašnjim zapadnim saveznicima, Crnu Goru ste vratili u rusku orbitu i, vođeni ličnim interesima, dozvolili enorman upliv ruskog kapitala u Crnu Goru.
ĐUKANOVIĆ: Ne sjećam se tih sukoba sa svojim saveznicima. Riječ je, dakle, o sračunatim i zlonamjernim spinovanjima iz pomenutog kvaziopozicionog centra s ciljem da se i po cijenu najgrubljih falsifikata dokažu njihove ocjene o mojoj nedosljednosti i nepodobnosti za vršenje najviših državnih funkcija.
Tako su, izmišljajući sukob sa Zapadom i paktiranje s Rusijom, željeli da prikriju činjenicu da sam, vrativši se 2008. na dužnost premijera, predsjedniku Francuske Sarkoziju predao aplikaciju za crnogorsko članstvo u EU. I da dodam: nikad me ljutnja, čak i da ju je bilo, prema bilo kome ne bi mogla navesti da radim protiv interesa Crne Gore, što potvrđuje i moje kontinuirano zalaganje za ulazak i naše zemlje i Zapadnog Balkana u EU i NATO.
POBJEDA: Ministar odbrane Rusije Sergej Šojgu, baš kao i šef diplomatije Sergej Lavrov tvrde da nešto dugujete Rusiji. Što?
ĐUKANOVIĆ: Ne dugujem joj ništa! I to znaju svi u Moskvi koji su iole upoznati sa crnogorsko-ruskim odnosima. Posebno gospoda Lavrov i Šojgu, sa kojima sam, sticajem okolnosti, godinama unatrag imao odnose znatno bliže od oficijelnih. To se promijenilo, ne mojom krivicom: Moskva je valjda očekivala da se odreknemo sebe zbog interesa Rusije i da ja Crnu Goru povedem tim putem.
Moj „dug“ prema Rusiji je to što nijesam izdao Crnu Goru! Najzad, da sam ikada tokom svoje političke karijere dozvolio da me neko zadužuje, sigurno bih se danas ponašao servilno i snishodljivo. Ovako, uzdignuta čela mogu pogledati svakome u oči, i u Crnoj Gori i u Rusiji. Uprkos uvredama i prijetnjama koje su stizale sa različitih moskovskih adresa, vodeći ra- čuna o tradiciji dobrih odnosa sa Rusijom koju su nam preci ostavili u nasljeđe, trudio sam se da se prema toj zemlji ophodim u duhu svog dobrog vaspitanja i da istovremeno bez zastoja posvećeno radim na ostvarenju najvažnijih nacionalnih interesa: integraciji Crne Gore u EU i NATO. Svakako, ne bez žala i čuđenja što sam takve poruke dobio baš od Sergeja Lavrova.
POBJEDA: Kako je uopšte taj diplomata svjetskog formata sebi dozvolio ocjenu da je ulazak u NATO "vraćanje duga Zapadu“?
ĐUKANOVIĆ: Riječ je zaista o diplomati i ministru koji je, kao globalno izuzetno markantna figura spoljne politike, obilježio jedno vrijeme. Upravo zato i žalim što je čovjek tog kalibra očito podlegao atmosferi koju diktiraju jastrebovi Kremlja i sebi dozvolio da povjeruje – ako je uopšte povjerovao - u to da je crnogorsko članstvo u NATO vraćanje duga koji neko, tačnije ja, imam prema Zapadu. Ponavljam: nemam dugova ni na Zapadu, ni na Istoku! I Rusija, i Brisel i Vašington to veoma dobro znaju.
POBJEDA: Sudeći po optužnici tužioca Milivoja Katnića, određeni krugovi u Moskvi pripremali su teroristički napad u Crnoj Gori, ali i atentat na Vas. Da li je zvanični Beograd znao šta se sprema 16. oktobra 2016. s obzirom na to da je zavjera pripremana upravo na teritoriji Srbije?
ĐUKANOVIĆ: Tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić je, dan ili dva nakon završenih izbora u Crnoj Gori, izašao sa korigovanim ocjenama i informacijama prikupljenim od strane tamošnjih državnih organa koji nedvosmisleno ukazuju da je teritorija Srbije zloupotrijebljena za pokušaj destabilizovanja Crne Gore, kao i da je jedan broj građana Srbije učestvovao u aktivnostima koje su po našu zemlju mogle imati opasne posljedice.
Iako je zbog takvih izjava bio izložen medijskim i političkim udarima, predsjednik Vučić je zajedno sa timom saradnika iskazivao spremnost da pomogne crnogorskim nadležnim organima i podijeli informacije koje posjeduje, što je pomoglo pokretanju sudskog procesa u Crnoj Gori.
POBJEDA: Pitala sam Vas da li je predsjednik Vučić znao šta se sprema 16. oktobra 2016.
ĐUKANOVIĆ: Ne mogu Vam odgovoriti kada je ko od zvaničnika Srbije informisan o saznanjima njihovih bezbjednosnih službi. Iz onoga što sam vidio u njihovom dosijeu, jasno je da taj materijal nije nastao 16. oktobra, već znatno ranije.
POBJEDA: Vidjeli ste dosije srpskih službi bezbjednosti?
ĐUKANOVIĆ: Jesam. Taj veoma obiman i detaljan dosije sadrži ubjedljive dokaze iz kojih se lako i vjerodostojno može zaključiti o kojim je ruskim i srpskim državljanima riječ i ko su zapravo arhitekte i ključni izvođači pokušaja nasilnog preuzimanja vlasti u Crnoj Gori.
POBJEDA: Zašto Vam ti dokazi nijesu dostavljeni na vrijeme?
ĐUKANOVIĆ: Želim da vjerujem da se u srpskim bezbjednosnim strukturama nije blagovremeno prepoznala krajnja namjera nasilnog preuzimanja vlasti i izazivanja bratoubilačkog rata u Crnoj Gori. Možda zato nijesu ni žurili da o svojim saznanjima upoznaju donosioce ključnih državnih odluka u Srbiji.
POBJEDA: Tužilac Katnić tvrdi da su crnogorska i srpska policija i tužilaštvo odlično sarađivali do decembra 2016. Imate li informaciju zašto je ta saradnja zaustavljena? Najzad, dovodite li to u vezu sa činjenicom da je negdje u isto vrijeme zvanična Moskva, mimo očekivanja, podržala kandidaturu Aleksandra Vučića za predsjednika Srbije?
ĐUKANOVIĆ: Ne dovodim to u vezu. Nažalost, saradnja crnogorskih i srpskih institucija bila je ispod mog očekivanja već od kraja oktobra, dakle, značajno prije završnice kampanje za predsjedničke izbore u Srbiji. Već sam Vam kazao da sam veoma detaljno pregledao dosije srpskih službi o onome što se Crnoj Gori spremalo i ta dokumenta su, nažalost, u veoma malom obimu dostupna crnogorskim pravosudnim organima.
POBJEDA: Zašto?!
ĐUKANOVIĆ: Ostaje mi da se pitam. Iako razumijem razloge nacionalne bezbjednosti koji Srbiju opredjeljuju da određena saznanja ostavlja za sebe, moja su očekivanja ipak bila ve- ća; posebno imajući u vidu da sam u reakcijama predsjednika Vučića prepoznavao ozbiljnu zabrinutost za posljedice ovih aktivnosti po bezbjednost cijelog regiona.
POBJEDA: Da li je dokaz te zabrinutosti, ali i "najboljih odnosa“ Crne Gore i Srbije to što je, nakon pokretanja sudskog procesa, iako pod istragom, jedan od čelnika DF-a Andrija Mandić priman isključivo na tri adrese: kod predsjednika Vučića, kod Milorada Dodika i u Moskvi?
ĐUKANOVIĆ: Neupitno je da su odnosi Crne Gore i Srbije značajno unaprijeđeni u poređenju sa vremenom vlasti Slobodana Miloševića, Vojislava Koštunice i Borisa Tadića.
Uprkos tome, činjenica je da neki od opozicionih prvaka koji negiraju državni, nacionalni i kulturni identitet Crne Gore i rade protiv njenih interesa, a koji sebe identifikuju sa velikosrpskim ili panslovenskim nacionalizmom, uživaju neprimjeren nivo pažnje na određenim visokim adresama, uključujući Beograd. Istine radi, moram reći da nijesam prepoznao bliskost, posebno ne podudarnost političkih stanovišta vlasti u Beogradu sa onim što ovdje rade ili govore čelnici DF-a.
Kada je riječ o prijemu nekih od njih kod Vučića i Dodika, ne isključujem postojanje nekih unutrašnje-političkih razloga u Srbiji ili BiH, odnosno Republici Srpskoj, u što razumljivo ne želim da ulazim.
POBJEDA: Kako tumačite to što je predsjednik Vučić, iako je znao da je Mandiću, kojem se sudi za najteže krivično djelo, oduzet pasoš, lično intervenisao kod crnogorskih državnih organa da se čelniku DF-a dozvoli da prisustvuje obilježavanju godišnjice hrvatske vojne akcije Oluja?
ĐUKANOVIĆ: Koliko znam, nije bilo Vučićeve intervencije, nego su pojedini mediji tako razumjeli njegov poziv Mandiću za sastanak sa predstavnicima Srba iz regiona u Novom Sadu. Ali, to nije važno... U politici Srbije uočavam obnovljeni paternalizam prema Srbima u regionu, pa i prema građanima Crne Gore koji se nacionalno deklarišu kao Srbi.
Po mom sudu, kakav god nacionalni ili vjerski identitet imali, Srbi u Crnoj Gori ne mogu biti tretirani kao dijaspora, i to ne zato što su većina njih Srbi postali u političkim procesima devedesetih, nego prvenstveno zbog toga što su i oni i svi njihovi preci rođeni u Crnoj Gori. U tom smislu, oni ne bi trebalo da budu predmet pažnje bilo koje druge do svoje države Crne Gore, koja je njihova jednako koliko i nas Crnogoraca, Bošnjaka, Muslimana, Albanaca, Hrvata...
Da li obnovljeni paternalizam o kojem govorim pojačava rizike po stabilnost regiona?
Nažalost, da. I o tome moramo svi voditi računa, posebno kreatori nacionalnih politika. Nije dovoljno biti ubijeđen da inicijativa koju pokrećete nema nikakve skrivene namjere, nikakvu zamku za susjede, već je neophodno filigrantski tačno procijeniti na kakvo tlo će ta inicijativa pasti, kako će je percipirati oni kojima je prevashodno namijenjena. Mogao bih pomoći tumačenjem iz Crne Gore: svi akteri velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori živnuli su u uvjerenju da je vrijeme za reviziju nepovoljnih rješenja - od nezavisnosti Crne Gore do statusa Kosova.
POBJEDA: Zašto?
ĐUKANOVIĆ: Zato što su sebe uvijek smatrali ekskluzivnim Srbima koji o srpskom nacionalnom interesu bolje vode računa od države Srbije i njene vlasti. Beogradska istoričarka Latinka Perović je, objašnjavajući da li je ono što je za Marka Nikezića Srbija, za Dobricu Ćosića srpska nacija, podsjetila na Nikezićev stav da Srbija ne bi trebalo da ima politički protektorat nad Srbima van Srbije; tim prije što se, kaže, to mobilisanje Srba van Srbije osamdesetih i devedesetih godina pokazalo katastrofalnim. Ovo bi svakako morali imati u vidu svi koji danas, vjerujem sa čistim namjerama, pokreću ovakve teme.
POBJEDA: Mislite da je ista čista namjera vodila Vladu tadašnjeg premijera Vučića da za Srpsku kuću u Podgorici izdvoji 3,4 miliona eura? Taj novac je otišao u ruke "kontroverznog biznismena“ koji je zdušno podržavao i finansirao i antivladine, proruske medije u Crnoj Gori, i DF.
ĐUKANOVIĆ: Ako pogledamo ko su politički korisnici i ko je lokalni partner u realizaciji ove inicijative, to nesumnjivo pokreće negativne asocijacije i sumnjičavost. Moramo li nakon oktobra 2016. ikome objašnjavati kako većinska Crna Gora doživljava sve one koji su sponzorisali ili organizovali planirano nasilno preuzimanje vlasti po scenariju izazivanja bratoubilačkog rata?
Ipak, ne želim da iz postojanja Srpske kuće u Crnoj Gori izvodim negativne zaključke i ne vidim ništa loše u tome da se i pod tim krovom okupljaju nacionalno odgovorni, pametni i kreativni ljudi, koji će doprinositi multikulturalnom razvoju crnogorskog društva. Uostalom, i Crna Gora ima Crnogorsku kuću u Srbiji, a planira da ih otvori i u drugim državama. Naravno, naš cilj nije da to budu punktovi za djelovanje protiv tih zemalja, naprotiv: naša poruka Crnogorcima koji tamo žive je da će i Crnoj Gori najbolje pomoći ako budu lojalni građani državama u kojima žive.
POBJEDA: Od predsjednika Vučića zaista očekujete da kaže nešto slično?!
ĐUKANOVIĆ: Zašto da ne.
POBJEDA: Znate da Vas dio beogradske javnosti optužuje da ste predsjednika Vučića doveli na vlast u Srbiji?
ĐUKANOVIĆ: To je potpuno pogrešna percepcija! Jer, niti imam moć, niti želju za tako nešto. Najzad, priroda odnosa predsjednika Vučića i mene je takva da, sve i kada bismo imali te namjere, jedan na drugog ne bismo mogli uticati. Svakako, nije tajna da sam u datom trenutku, vjerovatno iznenadivši javnosti i Crne Gore i Srbije, na njihovu inicijativu razgovarao sa tadašnjim predsjednikom Srpske napredne stranke Tomislavom Nikolićem i sa generalnim sekretarom Aleksandrom Vučićem.
POBJEDA: Zašto ste to uradili?
ĐUKANOVIĆ: Zato što sam vjerovao da je došlo vrijeme za novu stranicu u odnosima sa Srbijom i da naše dvije države ne smiju ostati zarobljenici iskustva devedesetih.
Ko se okoristio od suverenističke ideje
POBJEDA: Izbori na Cetinju ponovo su otvorili pitanje Vašeg odnosa prema Liberalnom savezu Crne Gore...
ĐUKANOVIĆ: Iako sam ne jednom izrazio poštovanje i zahvalnost LSCG iz ranih devedesetih za promociju i političko legitimisanje ideje obnove nezavisnosti Crne Gore, to očito nije umanjilo dugotrajnu srdžbu dijela cetinjske javnosti, nekadašnjih birača LSCG prema DPS i meni kao njenom lideru. Ubijeđen sam, bez ikakvog osnova.
Jer, kada je 1997, nakon raskola u državnom rukovodstvu Crne Gore, DPS preuzela kormilo političkog projekta obnove nezavisnosti, ta ideja već je bila u ozbiljnom ćorsokaku. Sjetite se svjedočenja Novaka Kilibarde o tome kako ga je Slavko Perović nagovarao da u podjeli DPS-a zajedno podrže Momira Bulatovića i Slobodana Miloševića. Pošto u tome nije uspio, Perović mi je, bez imalo zazora, tražio 10 miliona dolara za podršku politici koja se već profilisala kao sposobna da odgovorno preuzme i uspješno dovede do kraja ideju obnove nezavisnosti.
POBJEDA: Imate li dokaze za to?
ĐUKANOVIĆ: Riječ je o stvarima koje se ne potpisuju i pečatiraju, pa nije realno očekivati materijalne dokaze… I 2001. nam je, u zamjenu za podršku tadašnjoj Vladi, Mali kabinet LSCG "ispostavio fakturu“ od 20 miliona eura. Kao primjer najgoreg nemorala, to sam zgranuto ispričao jednom drugom Peroviću, specijalizovanom za medijski reket. ,,Šta Vas tu čudi?!“, pitao me je. "Mi mislimo da je sevap otimati od vas!“ U njihovom moralnom kodeksu je, dakle, ispravno otimati od Crne Gore. Kako tada, tako i danas. Naravno, ogroman broj podržavalaca ideje obnove nezavisnosti, okupljenih oko tadašnjeg LSCG, nije ni sanjao kakav su unosan biznis na njoj zasnovali njihovi politički prvaci.
POBJEDA: Opozicija tvrdi da ste upravo Vi i članovi Vaše porodice od nezavisnosti Crne Gore napravili unosan biznis...
ĐUKANOVIĆ: Čak i kada bi to bilo tačno, a apsolutna je neistina, niko ne može dovesti u pitanje činjenicu da je Vlada koju sam vodio Crnoj Gori vratila nezavisnost. Mali kabinet LSCG bi nas doveo – gdje?!
Pored toga, mi smo tu nezavisnost uokvirili NATOom i tako osigurali njeno postojanje, koje, ma koliko se trudili, više neće moći da dovedu u pitanje bilo čiji mali i veliki kabineti, bilo kakvi slični trgovci Crnom Gorom na "veliko i malo“. Nakon što je politička šizofrenija Malog kabineta završila moralnim i političkim samoubistvom LSCG, Socijaldemokratska partija, odnosno Ranko Krivokapić, pokušali su da se nametnu kao ekskluzivni baštinik te ideje.
Početkom 2000-ih, u vrijeme dok je Vlada nastojala da pregovara sa EU i da nekako ublaži nedvosmisleno protivljenje Brisela obnovi crnogorske nezavisnosti, SDP je, ne shvatajući da pokušaj ispravljanja nepravde stare cio jedan vijek zahtijeva i pamet i strpljenje, odmah nakon Beogradskog sporazuma srušila Vladu.
Na sreću, DPS je i tada pokazala istrajnost da ne samo pobijedi na izborima, nego da i tako praznoglavu SDP opet integriše u vlast, time i u završnicu projekta obnove nezavisnosti. Iako je imala posla sa jednom nemoralnom i politički neozbiljnom, i drugom beznadežno umišljenom, pretencioznom i nepametnom političkom grupacijom, DPS je, kao razuđena i moćna politička partija - pomognuta širom armijom nestranačkih ličnosti, intelektualaca i institucija - pokazala da ima snage i pameti da ispravi tešku istorijsku nepravdu nanešenu Crnoj Gori i tako vrati dostojanstvo Crnoj Gori i Crnogorcima.
