Kako je samo zabavno slušati Morisija dok vuče za rukav kolone muzičkih puritanaca na novom albumu „Low in High School“! Bilo je dovoljno samo da im elegantnim vrhom cipele viktorijanskog dendija, u kaputu Oskara Vajlda, stane na žulj.
- Pokušali su da očiste sve mape od nas. A samo sam želio vaša lica u mom krilu – pjeva Morisi i hvata ih u samo jednom potezu, a onda ih žedne prevodi preko 'ladne Temze.
Zamislite, on izjednačava borca za LGBT prava, stidljivog pjesnika koji je nakon nekoliko decenija izašao „iz ormara“, sa borcem ISIL-a, koji pred svijetom paradira sa trofejom – odrubljenom glavom nečijeg djeteta!
Beskrajno uvrijeđeni
No, to samo tako izgleda. Morisi se kasnije, od pjesme „In Your Lap“, hvata u koštac sa svim apsurdima svijeta u kom živi. I tjera se sa samim sobom – i prije svih sa samim sobom.
Svijet je toliko otupio, da je planetarnu muzičku javnost teško iznenaditi, a kamoli iznervirati. Međutim, jednom starcu iz Mančestera uspijeva da podigne toliko prašine bolničkim papučama („Spent The Day In Bed“), da nakon albuma „Low in High School“ zagrakću svi novembarski vrani gavrani. Beskrajno uvrijeđeni uspijevaju samo da mu poture ogledalo prošlosti pod nos.
Naravno, u tom odrazu mogu da vide samo sebe – Morisi pločom „Low in High School“ pokazuje koliko je svjestan bremena reputacije ključnog generacijskog benda, The Smiths.
- Čovječanstvo je pakao: svijetu sam potreban ja, taman koliko meni ste potrebni svi vi – kaže Morisi u pjesmi „I Wish You Lonely“, započinjući svoj manifest kolektivizma. U njega će ugraditi svu svoju sebičnost, mizantropiju, prezir prema ljudima zbog kojeg je decenijama tonuo u samoću i celibat... U tom grču, bijesu, grešnim i krvničkim zagrljajima sa svjetskim i svojim apsurdima, tako je lako prepoznati junaka pjesme „The Boy With The Thorn in His Side“, kultne numere The Smithsa.
Bolnički krevet
Morisijev novi album, 11. u solo karijeri, muzički je možda i najsmjeliji. Šetajući od glem roka do sint-popa, istražujući staru latino opsesiju, potpuno neočekivano hvatajući i nekoliko tango koraka, Morisi je stigao da se dohvati i nostalgije. Ni u jednoj od 12 pjesama nostalgija se ne osjeća tako jako kao u „Spent the Day in Bed“, prethodnih sedmica osporavanom i obožavanom singlu.
Zamislite, nekim slušaocima smeta to što su riječi previše jednostavne, a poruka vrlo jednoznačna. Zar starom ljevičaru priliče bolje parole, onda kad govori o beznadežnosti radnika ili sopstvenoj nesposobnosti da iskorači ujutru iz kreveta? Još staračkog, bolničkog kreveta...
Morisi je najbolji kad spaja nespojivo. Kada ideje i vjeru u bolju zajednicu i čovječanstvo, oslikava bojama požude prizemnog Čovjeka, pa i gotovo perverznog čamotnjaka. Tada zablista sa kontroverznim stihovima, kao u pjesmi „I Bury the Living“ („grobovi puni budala spremnih da prate komande“), pa se pogano obraća onim roditeljima koji su slali djecu na bliskoistočnu giljotinu („vašeg Džeka nema, a oni i dalje vode svoje ratove“).
Ovdje se debelo dotiče svoje Britanije koja je odlučila da opere ruke od Evrope i zagazi u izolacionizam... Ipak, Morisi nikada nije pretenciozan, niti previše političan. Naprotiv - vrlo je skroman, duhovit i topao, kada kaže „nijesam nikako moj tip, ali ipak ne bih nigdje drugo nego u svoj krevet“!
Trn u slabinama
Prije 13 godina, kada je Morisi objavio trijumfalni solo album „You Are The Quarry“ bilo je odveć lako opisati Moza kao Zadnju veliku zvijezdu - posljednjeg iz muzičkog svijeta čije riječi zaista svaki put osluškujemo, da bi nam rekao nešto istinski bitno o nama, vremenu i svijetu u kom živimo.
Sada, kada Stiven Patrik Morisi na albumu „Low in High School“ nema baš ništa drugo osim da nam natovari gomilu pritužbi, licemjerno je reći da postoji nekakav problem sa vitezom Ujedinjenog Apsurdstva!
Na koncu, ima tu mnogo više od prvog stend-ap komičara među alternativcima, više i od beskrajno lijepih i kerozinski zapaljivih riječi koje ga već tri i po decenije čine Oskarom Vajldom rokenrola. To je, ipak, Morisi – mizantrop željan Čovjeka i sijedi džangrizavi starac u bolničkoj postelji koji nema ama baš nikog svog osim baš sve nas.
I što mogu sva ta djeca sa trnom u slabinama, džeparoši ovog svijeta, nego da koračaju njegovim apsurdnim strminama... Shoplifters of the world, potrebni ste jedni drugima taman koliko i jednom Stivenu Patriku Morisiju. Stojan STAMENIĆ
Ocjena: 75/100
Link: https://www.youtube.com/watch?v=yfcc1wuwOFI
FOTO: twitter.com / genius.com
