A onda se zatekne pred vama, ispružene ruke i širokog osmijeha i momentalno vas opusti. Iza brendiranih naočara i nepogrešivo odabranih markiranih modnih detalja, shvatite da je ona i dalje sasvim obična djevojka. I razgovor krene sam od sebe. Saznajemo da joj je, uprkos teškim i rigoroznim tretmanima kojima se podvrgava kako bi se vratila u formu, drago što je nekoliko dana ponovo u Beogradu. Rodni grad je relaksira i tu, makar na momente, zaboravi na zdravstvene brige i povredu leđa koja je mjesecima muči, iako će nam nešto kasnije i o tome pričati. Za sada smo na vedrijim temama, pa nam na svom telefonu pokazuje fotografije i snimke sedmomjesečne bratanice Lene, ćerke njenog brata Marka. Jelena je oduševljena koliko brzo Lena odrasta, kaže da obožava da provodi vrijeme sa njom kad god ima priliku, ali ne bi da precizira kada će na red doći i njeno sopstveno dijete, mada se tom danu unaprijed raduje. Jankovićeva je porodičan tip, mada tu crtu još nije stigla da pokaže, jer je godinama letjela s jednog na drugi kraj svijeta. Sada govori o stvarima koje će odlučiti o daljem toku njene karijere, ali čini se da se još više raduje onome što će uslijediti kada završi sa igranjem.
Bili ste prva teniserka svijeta, ali ste doživjeli i brojne povrede koje su vas usporavale na putu ka ciljevima. Kada sve saberete i oduzmete, da li ste zadovoljni ostvarenim?
– Profesionalno se bavim tenisom već sedamnaest godina i mogu da kažem kako imam veoma bogatu i uspješnu karijeru. Bavljenje ovim sportom iziskuje velike napore i odricanja, kao i silna putovanja. Usponi i padovi, pobjede i porazi dio su karijere svakog sportiste. U posljednje vrijeme kuburim s povredama. Želim da igram, ali brojne tegobe onemogućavaju me da uživam u sportu kao što sam to ranije činila. Ostvarila sam san svakog tenisera, bila sam svjetski šampion, prva teniserka svijeta, godinama u vrhu. Obišla sam cijelu planetu, upoznala različite kulture, običaje. Prešla sam težak i naporan put da bih dostigla svjetsku slavu, ali se isplatilo.
Mislite li da je došlo vrijeme za sumiranje rezultata ili još ne razmišljate o povlačenju iz tenisa?
– Godine igranja ostavile su posljedice na mom tijelu, tako da sam suočena s nekim situacijama na koje ne mogu da utičem. Po prirodi sam veliki borac i pokušavala sam duže vremena da se izborim s tim zdravstvenim problemima. Trenutno sam na rehabilitaciji, posle intervencije koju sam imala. Vidjećemo, sve zavisi od mog oporavka.
Da li još uvijek uživate kada ste na terenu?
– Tenis volim i igram od svoje devete godine ali, kao što sam već rekla, teško je uživati na terenu ako vas nešto boli i niste sposobni da igrate na nivou na kojem biste željeli.
Neki napisi govore o tome da biste najradije napustili profesionalni sport, ali da zbog mnogih spoljnih pritisaka još niste donijeli tu odluku.
– Bila sam veoma iznenađena pojedinim navodima iz medija, pogotovo što se to dešavalo dva dana prije US Opena. Moraću da razočaram “pojedince” koji pišu da ja trpim nekakve “pritiske” i kažem da u mom slučaju takve stvari ne postoje. Dovoljno sam zrela da znam šta hoću i šta neću. Nikada ne bih dozvolila da neko ugrožava moj lični stav, naročito kad je riječ o poslu kojim se bavim.
Razmišljate li nekada koliko bi mnoge stvari za vas drugačije izgledale da se niste toliko povređivali?
– Kad bih mogla da vratim vrijeme, sigurno bih mnoge stvari uradila drugačije. Ponijeta uspjehom, nisam dovoljno poklanjala pažnje oporavku mog organizma i često sam se prerano vraćala na teren, a povreda do kraja nije bila sanirana. Nisam slušala signale svog tijela i mislila sam da sve mogu. Bez obzira na sve, to je za mene bilo sticanje iskustva. Tenis mi je podario nešto što mnogi mladi ljudi sanjaju i srećna sam zbog toga.
Koliko je vaš privatni život trpio zbog tenisa?
– Veoma je teško uskladiti teniski život s privatnim. Koliko puta sam bila tužna što zbog nekih turnira ne mogu da budem sa svojim najmilijima i da s njima podijelim radost datog trenutka, rođendana, slava, Uskrsa, Božića. Uspjela sam, ipak, da na izvestan način napravim sintezu svega. Vodili smo duge telefonske razgovore koji su malo ublažavali to što nismo zajedno.
Čemu se najviše radujete kada okončate karijeru?
– Imperativ jedne normalne mlade djevojke jeste da zasnuje porodicu i ima djecu.
Ko vam je najveća podrška u teškim profesionalnim ali i privatnim trenucima?
– Moja porodica uvijek mi je pružala najveću podršku. Svi smo mi veoma vezani, ali kad sve saberem i oduzmem, čini mi se da je mama podnijela najveći teret. To je žena koja nije nikada nama kao djeci nametala svoje mišljenje, već smo imali pravo izbora. Uvek je bila borac za pravo i pravdu. Pred US Open, čitajući neke novine, bilo mi je izuzetno teško jer su napisali da mama vrši pritisak na mene. Bila sam zaprepašćena, jer znam koliko ljubavi i pažnje posvećuje nama, njenoj djeci. To će vam najbolje reći ljudi iz našeg okruženja. Mi nikada nismo glumili naš život. Uvek smo bili vaspitavani da govorimo istinu, ma kakva ona bila. Bila bih veoma srećna kada bih čitala istinite navode o meni, a ne one iz “frizerskog salona”, po principu rekla-kazala.
