Kad lokalni rukovodilac položi vijenac na spomenik četnicima, to nije ono što vam zbore - korak ka pomirenju, nego raskorak sa sistemom vrijednosti na kojima crnogorsko društvo treba da počiva.
Kad se kulturni život jednoga grada svede na ćirilicu, a političke priredbe na zastave sa četiri ocila, to nije odraz multietničkog sklada Crne Gore, nego dramatične insuficijencije crnogorstva na tom području.
Kad Delegacija EU ili Ambasada SAD podržavaju novine kakve doma preziru, to ne znači da su otpustili prevodioce ili da su generalno pljunuli na slobodno novinarstvo, nego da im, sad i ovdje, odgovara koncept medija kao sredstva (dirigovanog) informisanja.
Kad se „nikad boljim“ odnosima sa Srbijom proglašava stanje u kojem se samo najviša adresa u Beogradu usteže da Crnu Goru tretira kao privremeno odmetnutu od srpstva, to nije mudra politika dobrosusjedskih odnosa, nego opasna samoobmana ili nesposobnost za strateški odgovor.
Kad svi okolo bilduju institucije kulture i ulažu milione u očuvanje (nenapadnutog) identiteta, nijemo posmatranje propadanja crnogorskih nije znak superiorne utemeljenosti Crnogoraca ili europejske zgađenosti nad prevaziđenim nacionalnim, nego odsustva osjećaja pripadnosti ili tragičnog nerazumijevanja značaja očuvanja posebnosti...
Zbilja, kako se ovdje desio 21.maj?
Darko Šuković
Radio veza, 18. septembar
