U ime sjećanja, u ime časne borbe i pobjede nad fašistima svih boja i dezena, nadam se da i generacije koje ostaju iza nas, neće dozvoliti brisanje slavne istorije.
Obzirom da nisam kvalifikovan arhitekta, srećom postoje ljudi koji to jesu, pa bih citirao nekoliko rečenica uglednog sarajevskog arhitekte i istoričara, Mufida Garibije o nastanku i postanku ulice koja se već više pod pola vijeka zove ulica Maršala Tita ili jednostavno Titova.
Kako su Austro-Ugari počeli graditi u Sarajevu, ubrzano su mijenjali i regulacione planove. Tako su počeli mijenjati i infrastrukturu, posebno u dijelovima koji su bili lošije izgrađeni i nisu bili od velike nacionalne važnosti.
Jedan od novih projekata bio je rekonstrukcija i gradnja glavne ulice u Sarajevu, koja se nekada zvala Ćemaluša. Ime je nosila prema osnivaču džamije koja je nekada bila smještena u toj ulici. Gradnja čuvenog hotela „Grand“ u pročelju ove ulice, po projektu Karla Paržika, nagovijestila je čitav niz lijepih i reprezentativnih objekata koji će krasiti centralnu gradsku ulicu.
Pola stoljeća kasnije uz tu zgradu će biti izgrađena i Vječna vatra u spomen antifašističkim oslobodiocima Sarajeva, a balkon iznad Vječne vatre postat će jedna od glavnih ceremonijalnih lokacija, odakle je govor držao i sam predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito.
Da bi se zaokružila vizija Ćemaluše kao centralne ulice, u njoj su postavljene i tramvajske šine za prvi električni tramvaj u Evropi.
Nakon atentata na Franca Ferdinanda ulica je dobila ime po njemu, a odmah po završetku Prvog svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija je ulicu nazvala po kralju Aleksandru Karađorđeviću. Njeno najneslavnije ime bilo je u Drugom svjetskom ratu, kada se zvala ulica Ante Pavelića. Nakon oslobođenja grada ovo je postala Ulica maršala Tita, kako su se tada zvale sve glavne ulice u glavnim gradovima saveznih republika. Nakon raspada bivše države samo je u Sarajevu ova ulica zadržala Titovo ime.
I umjesto da budemo ponosni na slavnu istoriju i ponosni što smo jedini glavni grad bivših Jugoslovenskih republika u kojem još uvijek postoji Titova ulica, jedan mladić iz vladajuće partije je / samoinicijativno ili dirigovano/ pokrenuo inicijativu da se Maršalova ulica preimenuje u ulicu Alije Izetbegovića.
Zaista ne bih želio komentarisati prijedlog novog imena ulice nego bih se zadržao više na starom nazivu ulice. Prema nekim podacima Titova ulica postoji u šest italijanskih gradova. Osim u Italiji, Tito ima ulicu u Sao Paulou i dvije ulice na Kipru, u Limassolu i Daliju. Dvije ulice ima u Indiji, u New Delhiju i Jodhpuru, dok u Moskvi ima trg. Po Titu je nazvana i jedna ulica u Kairu, Etiopiji, Tunisu, Angoli i Gani. Po Titu je nazvan i jedan asteroid, kojeg je 1937. godine otkrio srpski astronom Milorad B. Protić. Asteroid „1550 Tito“ okruži orbitu Sunca jednom svake četiri godine.
Možda mlađe generacije ne pamte ko je bio Josip Broz Tito ili su učile neku drugu istoriju u odnosu na onu koju smo učili mi. Ali kakva god istorija da je učena, Titu se ne može osporiti da je 1945. pobijedio fašizam. I to sam uz pomoć svojih partizana a ne uz pomoć savezničke vojske kako su oslobađane druge evropske države koje se i dan danas kunu u svoje komandante i vođe pokreta otpora.
Da ne govorim da se već 25 godina bjesomučno prodaje sve ono što je izgrađeno u Titovo vrijeme i mada se svojski ova vlast trudi, još uvijek nije uspjela da sve rasproda. Sigurno će im i to jednog dana poći za rukom ali proći će još puno godina. Jedan komentar na facebooku me je dobro nasmijao a otprilike glasi: – Ovi nisu u stanju ni da promijene sijalice na svim objektima koji su u vrijeme Tita napravljeni.
Kao da nas uporno pokušavaju obijediti da ništa nije valjalo u Titovo vrijeme a zaboravljaju da nas ima još živih koji pamtimo.
Dok u neposrednoj blizini centra grada, nekoliko kilometara daleko, postoji ulica Draže Mihajlovića ili malo južno, ulice Budaka i Francetića kojih bi svako normalan zapravo trebao da se stidi, kod nas hoće da mijenjaju Tita. Pa gospodo, taj uticaj koji imate iskoristite da ubijedite ostatak države da se neprikladno da se ulice zovu po zlikovcima iz pripadnika domaćih izdajnika, ustaša i četnika, umjesto što dirate ulicu nekoga ko je te zvijeri tjerao do zadnjeg dana.
Znam, opet će se naći oni koji će pametovati kako je iza Tita nastao raspad sistema.
Ali, da li je za to kriv Tito ili oni Titići kako smo ih zvali. Oni koji su prvi promijenili dresove i od partijskih sekretara, preko noći postajali nacionalne vođe i neprikosnoveni lideri samo jedne nacije. Oni koji su izvukli ličnu korist iz onog sistema pa samo nastavili još žešće i jače da se koriste i u ovom. Usput, pljujući ono u šta su se kleli prije tridesetak godina. Prepoznaće se oni lako a znamo uglavnom i mi koji su to.
Zato nam ne dirajte ulicu Maršala Tita. Nismo se bunili kada su u ratu preimenovane gotovo sve gradske ulice. Možda u nekim slučajevima i sasvim nepotrebno. Ali bio je rat i više smo vodili računa o životu i smrti a manje o imenima ulica.
Ali sad ćemo se buniti.
Siguran sam u to.
Jer nije isključeno ako se ukine ulica Maršala Tita da će jednog dana nekom pametnjakoviću pasti na pamet da ugasi i „Vječnu vatru“?
P.S. Nećemo ni mi živjeti vječno. Postoje ljudi koji svoju djecu odgajaju na jedan način. I oni koji su na svoju djecu prenijeli ideju antifašizma i pravih ljudskih vrijednosti.
U ime sjećanja, u ime časne borbe i pobjede nad fašistima svih boja i dezena, nadam se da i generacije koje ostaju iza nas, neće dozvoliti brisanje slavne istorije.
Pa makar bila i samo jedna ulica u pitanju.
Ako ništa drugo i po tome ćemo se razlikovati od ostalih koji su to uradili.
Pa i na taj način pokazati da smo bolji od njih.
Zvonimr Nikolić , tacno.net
