Džordž A. Romero možda ima titulu „oca živih mrtvaka“, ali nedavno preminuli 77-godišnji reditelj nikako nije snimao filmove o zombijima. U Romerovim ostvarenjima, mrtvi su samo vozila – prenosne metafore konformizma, rasizma, konzumerizma, militarizma i svih drugih „izama“. Dakle, Romero je reditelj koji je izgradio cijelu filozofiju zombi-žanra ne snimajući filmove o mrtvima, nego – o živima.
Jaki komentari
Zato je Romero odbio ponudu da režira nekoliko epizoda hiperpopularne serije „The Walking Dead“. Ovaj projekat nazvao je „sapunicom u kojoj se povremeno pojave zombiji“ zato što nema jak politički ili socijalni komentar. Isto tako, smatrao je da će filmovi kao što je „World War Z“, zombijevski blokbaster Breda Pita, potpuno uništiti šansu entuzijastičnih horor autora koji žele da snimaju „pristojne filmove o živim mrtvacima“.
Romero je više puta naglašavao da filmovi o zombijima moraju da imaju u sebi važnu poruku da ne bi bili svedeni na plitku zabavu. Po njegovom mišljenju, živi mrtvaci jednaki su uraganu ili bilo kojoj drugoj vanrednoj situaciji koja stavlja ljude na test. Zombiji su samo umetnuti element koji treba da pokaže koliko je ljudska priroda iščašena, a čovjek nesposoban da sarađuje sa drugima i uči iz sopstvenih grešaka.
I zaista, svi Romerovi filmovi – od genijalnog, kultnog „The Night of the Living Dead“ (1968) do posljednjeg, očajnog naslova „Survival of the Dead“ (2009) – jesu hronike civilizacije i kritike najvećih društvenih problema (rasizam, konzumerističko društvo, terorizam) u datom trenutku. Svima im je zajednički Romerov pokušaj da pokaže da čovjek jede samog sebe iznutra i stvara nove generacije koje olako proždiru stare.
Konačni dizajn
Romero je ovakvim shvatanjem žanra preoblikovao generacije filmadžija, od čuvenog Džona Karpentera do ovogodišnjeg reditelja debitanta, komičara Džordana Pila („Get Out“). Naravno, njegov uticaj ne staje kod prevrednovanja žanra i konačnog „dizajna“ zombija kakve znamo sada (prije Romera nijesu se kretali usporeno, umirali samo od povrede glave i „bratimili“ se sa živima ugrizom).
Najveći doprinos koji je Romero dao mlađim generacijama jeste spoznanje da film nije umjetnost namijenjena elitama. Gledajući njegov „The Night of the Living Dead“ u ponoćnom bioskopu, budući reditelji osjećali su kako iza naslova stoji „običan“ čovjek – baš kao i oni. Grabili su „osmomilimetarke“, uzimali kečape iz frižidera, prosipali ih po mlađoj braći i počinjali da snimaju svoje prve radove. Makar je tako bilo sa rediteljem Džejmsom Ganom, koji je objavio ovu priču na zvaničnoj FB stranici, potresen Romerovim odlaskom.
Lako je zamisliti Romera, vječito nasmijanog i skrivenog iza prevelikih naočara, kako oživljava kao jedno od svoje „djece“ i vraća se da nas podsjeti (ovog puta fizički) kako smo mi, živi, mnogo mrtviji, tromiji i beživotniji nego njegovi zombiji. Gdje god bio dok se pakao ne isprazni i pošalje ga na naš svijet, Džordž A. Romero ostaće besmrtan sve dok zemljom hodamo mi – njegovi mrtvi.
M. I.
FOTO: amazonaws.com / flowjournal.org / telegraph.co.uk
