Crna Gora je nastala na kamenu i od kamena. U tragovima njene (naše) prošlosti duboko su se usjekla dva Petra, Njegoš i Lubarda. Osvrćući se na njihovo djelo, na Bescu, iznad Vira i jezera, Petar Vujošević i Milun Lutovac pokušali su ovim projektom da daju jedan lični pogled na njihov značaj za našu umjetničku i duhovnu zaostavštinu. Tako nije slučajno odabrana lokacija, kao što je promišljeno i programu dat prefiks multimedijalni.
„Obično se pomisli da je multimedijalno to što je jedna izložba i predstavljanje knjige. Međutim ne. To su samo stvari od kojih treba sve da počne.
Glavni medij je ova pozicija, na ovom kamenu iznad Jezera odakle se pruža fantastičan pogled na cio bazen Skadarskog jezera, sve do Prokletija i Komova. Pogotovo u ovo vrijeme kad zalazi sunce, pa je taj prostor ispunjen nekom fantastičnom bisernom svjetlošću.
To zapravo unosi taj jedan medij koji je nadahnjivao sve slikare koji su živjeli u ovom kraju. Svjetlo je veoma značajno, jer kada se to prevede u slikarski jezik, svjetlo znači boja“, kazao je Petar Vujošević.
Izložba „Naša tvrda postojbina“, kao i cjelokupno veče, kako je kazano na otvaranju, pokušaj su da se oda počast Njegoševom djelu u kome je prikazana sva dostojanstvenost našeg naroda, čiju je suštinu stotinjak godina kasnije njegov susjed iz Ljubotinja, Lubarda, pretočio u sliku i boju.
Njihovim pregnućem nastala su djela u kojima je suština crnogorskog duha, prirode, u kojima su pohranjena su sva svojstva čovjeka, a posebno čovjeka naših prostora. Tako su Njegoš i Lubarda, postali su „dva Petra bez kojih Crna Gora ne bi bila ista“.Knjiga „Stih i slika“, između ostalog, bavi se uticajem Njegoševog djela na djela slikara, domaćih i izvanjaca, najjači utisak koji ostaje jeste taj da je ovo jedna veoma hrabra knjiga i to, kako je istaknuto, iz dva razloga – zato što se pozicionira u odnosu na velikana kao što je Njegoš, a onda i u odnosu na mnoštvo bibliografskih jedinica već napisanih o njemu. Ipak, aspektima koji čine njen korpus i pristupom, Lutovac se uspješno izborio sa odgovornošću zadatka koji je pišući knjigu postavio ispred sebe.
„Sam naslov njegovu knjigu određuje. Ona je posvećena onome što je u verbalnoj kulturi veoma slikovito i onome što je veoma literarno u slikama. Bavio se Njegošem, Njegoševim stihovima, ali i Perom Počekom i Lubardom i nekim paralelnim i zajedničkim tokovima“ istakla je prof. dr Saša Brajović.
Postavka „Naša tvrda postojbina“ na Bescu može da se obiđe do 26. jula.
Ivana Dimić – jedna od pet žena koja je dobila NIN-ovo priznanje na Ljetopisu
Bar, 13. jul 2017. godine – Ivana Dimić, pisac i diplomirani dramaturg, aktuelni laureat prestižne NIN-ove nagrade za najbolji roman godine napisan na srpskom jeziku, biće gost književnog programa Barskog ljetopisa u nedjelju, 16.07. Na platou ispred Dvorca kralja Nikole, od 21h biće promovisana njen roman „Arzamas“, u izdanju „Lagune“.
Ivana Dimić je tek peta žena ovjenčana ovim priznanjem. Roman enigmatičnog naziva "Arzamas", za koji je dobila 63. NIN-ovu nagradu, tematizuje, navodi se u saopštenju žirija, jednu od osnovnih egzistencijalnih relacija - odnos kćeri i majke. Autorka objašnjava da je tema "pronašla" nju, budući da je sama punih devet godina njegovala dementnu majku, a sedam godina je tu neveselu realnost transponovala najprije u obilje dramskih dijaloga, a potom pretakala u ovaj, "žanrovski neuhvatljiv" roman.Autorka je objasnila da je Arzamas toponim - mjesto u Rusiji koje je Staljin pretvorio u grad za naučnike, za pravljenje atomske bombe. Priča o ljubavi, bolesti i smrti u ovom romanu je "arzamaski užas“.
Ivana Dimić, po profesiji dramaturg i plodna - ne samo dramska, spisateljica, piše već punih četrdeset godina. Njen stvaralački opus, pored „Arzamasa“ sadrži objavljene knjige priča: Crna zelen (1995), Mahorka, mastilo i muž (1998), Uzimanje vremena (2001), Ima li koga? (2006), Popis imovine (2009) . Izvedene su joj drame: Pred ogledalom (Atelje 212, 1986), Pepeljuga (Malo pozorište Duško Radović, 1989), Beli ugao (objavljena u časopisu Književnost 1998), Golje (Pozorište na Terazijama, 2001), Zmajovini pangalozi(Pozorište Boško Buha, 2007); izvedene dramatizacije: Mamac – prema romanima D. Albaharija (Narodno pozorište, 1998), Cigani lete u nebo – prema pripovijeci M. Gorkog (Pozorište na Terazijama, 2004), Petar Pan – prema romanu M. Barija (Pozorište Boško Buha, 2010). Sem toga, prevodi sa engleskog i francuskog jezika. Pored NIN-ove, dobitnica je i nagrada: Nagrada Tiba festivala za najbolji dramski tekst za Zmajovine pangaloze(2010), Zlatni beočug za trajni doprinos kulturi (2011), godišnja nagrada za predstave Henri Šesti i Ženski orkestar (2012).
