Put koji je bend The Cure prešao - od gotike, preko postpanka i alternativnog roka, do popa - posut je cvijećem i praćen fanfarama. Iako je vođen suzama, mrakom i tamnim krejonom razmrljanim po obrazima frontmena Roberta Smita, apsolutno je trijumfalan.
The Cure je bend koji se sredinom osamdesetih neočekivano mijenjao, hvatao strmoglave krivine, samoistraživao i stvarao - grozničavo, ludački, hiperproduktivno! Nikada tako i u tolikoj mjeri kao na duploj longplejki, gargantuanskoj ploči „Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me“, koja je objavljena 25. maja 1987. godine.
Mračna paleta
Album „Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me“, koji uskoro slavi 30. rođendan, nije najbolja ploča benda The Cure. Fanovi i kritičari saglasni su da je njihovo najveće remek-djelo naredni album, „Disintegration“.
„Kiss Me“ nije uhvatio ni najbolje iz mračnjačke, niti najproduktivnije iz komercijalne faze benda. Robert Smit već je imao velike hitove „In Between Days“ i „Close To Me“, a u Americi su singlovi poput pjesme „Boys Don't Cry“ doživljavali drugo i treće izdanje.
Ipak, „Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me“ jeste album koji sublimira suštinu benda The Cure: ne poput lične karte, već cijele mračne palete ili uvida u lični leksikon svega što Robert Smit jeste. Bledunjava, pogurena i odbačena figura tada kao da je izašla iz mraka podzemlja, a onda porasla i postala planetarni heroj ere. The Cure je zaronio u pop muziku i nije izgubio sebe.
Zapaljiva egzotika
Albumu „Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me“ nedostaje samo jedna stvar - vezivna nit koncepta koji sumu čini većom od zbira djelova. Ipak, može joj se oprostiti to što je prosti zbir sjajnih pjesama, od kojih je „Just Like Heaven“ postala prva koja je grupu lansirala na američku Bilbord listu.
Komplet je mnogo vredniji od velikih radijskih hitova „Why Can't I Be You?“ i „Just Like Heaven“. Egzotičan i pun mirisa zapaljive ljetnje noći, naročito u pjesmama kao što je „Like Cockatoos“. Istovremeno je žestok i agresivan u numeri „Shiver and Shake“, kao bend u ranoj fazi, nekih pola decenije ranije.
Ploča je odisala nekom iskrenom nostalgijom za tada apsolutno potisnutom erom ranih sedamdesetih. U pjesmi „All I Want“ dominira distorzija koja veoma podsjeća na Nila Janga. A kada u skupinu inteligentnih, brižno pripremanih i dominantno mračnih pjesama ubacite i pozitivnu, razigranu fanki-zapršku „Hot Hot Hot!!“, tek tada postaje jasno koliko je album šarenolik. I nije se radilo o prostom pucanju na kvantitet – Smit je tada imao još dobrih pjesama za koje nije bilo prostora na duploj ploči.
Blisko lice
Ipak, najvažnije „dostignuće“ albuma je promjena imidža Roberta Smita. Frontmen je konačno uspio da se ogradi, iako ne u potpunosti, od slike čudovišta iz sjenke koje kao da želi da ugrize, uguši ili popije krv onog momenta kad se primakne i raširi ruke. Pjesma „Why Can’t Be You?“ je najbolji dokaz: jedan od najvećih hitova za đuskanje tog ljeta, potpuno neočekivan korak u motown svijet, i to takav da Smit napreže i tjera glas do najviših dometa.
Poseban mamac za fanove bila je Smitova svijest da je postao planetarno bitna figura, mnogo važnija od ostatka benda. Kako je samo dobro zvučalo njegovo priznanje da želi da se odrekne sebe u pjesmi „Why Can't I Be You“! I to čak uz pokazivanje slabosti pitanjem „želiš li da znaš koliko te mrzim?“... Kakav kontrast u samo nekoliko stihova: Smit se prvo odriče i mrzi djevojku koja je otišla, a zatim ne želi da bude kao, već upravo ona!
U toj silnoj izmučenosti, bijesu i nedostatku samopouzdanja, bilo je jasno ocrtano nešto mnogo veće - od okova oslobođena strast, želja za pripadanjem i potreba da se bude nečiji. Tu ličnu dramu Robert Smit smjestio je na album „Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me“. Ona je poput oduška i neprocjenjivog momenta kada uspijete da izmamite široki osmijeh na uplakanom licu. Ili razmrdate za ples najdrveniju drvenu Mariju skrivenu u ćošku kluba. Te 1987. godine gotičari su prođuskali. Izlazak iz sjenke mraka nije im otkrio čudovišno, već neko sasvim poznato i blisko lice.
Sveta knjiga samospoznaje
Rijetki su bendovi koji postanu više od muzike i uspiju da ogrnu nečiju izmučenu mladost svojim ruhom. Koliko je samo tinejdžera te 1987. željelo da izgleda baš kao Smit. Da ono bljedilo flerta sa smrću i rodnu očuđenost pod teškom šminkom sakrije iza istih slamenih šiški! Krivac je bio i još jeste - ovaj album. Postao je toliko i tako bitan mladim i ranjivim dušama zato što im je ponudio jedan drugačiji, višeslojni i sanjivi svijet. „Kiss Me“ je postao i ostao to - prelijepi materijal za samospoznaju, istraživanje i identifikovanje, epohalan i velik kao sveta knjiga u doba antike.
Pobjednička pjesma
Iz sadašnje perspektive lako je reći da je najbolja pjesma albuma „If Only Tonight We Could Sleep“ - koncertni favorit i hipnotička balada kompleksne strukture, koja raste i otkriva se iz prvobitnog orijentalnog predloška. Suva genijalština!
Jugoslavija u džinovskom akvarijumu
„Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me“ nije bio album poslije čijeg je objavljivanja eksplodirala popularnost benda. Svjetski poznatima učinio ih je „Disintegration“, koji je promovisan na turneji „Prayer Tour“. U okviru serije evropskih svirki, The Cure je prvi i jedini put stigao u Jugoslaviju. Nastupili su u hali Tivoli u Ljubljani i raspametili publiku svirkom od tri i po sata.
U jugoslovenskom muzičkom magazinu Ritam objavljena je reportaža sa koncerta. Autor na početku piše: „Da li je to ptica? Da li je to avion? Ne, to su The Cure!“ Do kraja reportaže ostaje fasciniran kvalitetom, energijom i dužinom trajanja nastupa, iz kog posebno izdvaja izvođenje pjesme „Close to Me“ kada je maštoviti light show učinio da publika dobije utisak da je smještena „u more ili džinovski akvarijum“.
Novinar magazina Pop-rok nije bio oduševljen. Požalio se kako velikom bendu ne priliči „prozaično bas-bubanj pumpanje istih fraza u nedogled“ tokom izvođenja starih hitova kao što je „Faith“. Takođe, trenutak kada je Smit posvetio publici pjesmu „Why Can't I Be You“ nazvao je ruganjem fanovima.
Možda koncert nije ispunio očekivanja autora, ali na njegovo nezadovoljstvo svakako je morao da utiče jedan veliki bezobrazluk. U nastavku teksta izvještač opisuje kako je lično dogovorio intervju sa Smitom nakon što je njegov menadžer odbio da mu pomogne. Ipak, kada je došao na dogovoreno mjesto, sačekao ga je potrčko sa cjeduljicom na kojoj je prethodno zapisao svoje ime i dao je frontmenu. Na papiru je dopisana napomena: „Nikako ne pustiti unutra!“ Autor nikada nije saznao da li je ispala bila maslo menadžera ili Roberta Smita.
S. STAMENIĆ
Cijeli album:
https://www.youtube.com/watch?v=BNTrm67-g8Q&list=PL2l9j29snkxU3KutVJpaCkF3qjPBMoptq
FOTO: pinterest.com / discogs.com / picssr.com / thecure.cz
