Piše: Luka DABOVIĆ
Ova istoprijsko-politička farsa, Crnu Goru gurnula je ne na margine, nego na dno svjetske istorijske scene. Stupanjem na snagu odluka Podgoričke skupštine, zdrav razum i činjenice, zamijenili su indoktrinacija i falsifikati. Izvršen je svojevrstan genocid nad istorijom i kulturom jendog naroda.
Posljedice tog genocida osjetne su i danas, gotovo 100 godina od tog nemilog događaja. Autohtonost crnogorske nacije potpuno je potisnuta, crnogorstvo postaje isto što i šumadijstvo, crnogorska crkva postaje srpska, književnici, istorijiski junaci, jezik, više ništa nije crnogorsko. Podgorička skupština i sve posledice koje deriviraju iz njenih odluka zahtijevaju jedan sveobuhvatan naučni pristup i to sa stanovišta psihologije, sociologije, politike i prava. Posebno je interesantno rezonovanje ovog događaja kroz prizmu pravne nauke, jer samim načinom konsitutisanja skupštine, donošenja odluka i atmosferom u kojoj je ona zasijedala, krše se sve, za tu materiju relevantne odredbe tada važećeg pravnog sistema Crne Gore. Dakle, ne samo što je nelegitimna, jer nije utemeljena u volji narodna, već je i notorno nelegalna odluka te skupštine.
Prije svega kvazi organ nazvan Velika narodna skupština koji je donio tako pogubnu odluku za Crnu Goru, Ustavom za Knjaževinu Crnu Goru iz 1905. godine nije ni predviđen. U članu 41. stav 1. Ustava iz 1905. precizno piše: „Narodno je predstavništvo Narodna Skupština“, a u stavu 2.: „Ona zamjenjuje: dosadašnje narodne zborove, sastanke i vijeća u Crnoj Gori“.
Naziv Velika narodna skupština je preuzet iz tadašnjeg ustava Srbije. Međutim ne samo po formi nego i po suštinskim parametrima ovaj organ je nelegalan. Izbore za Narodnu skupštinu raspisuje Knjaz Gospodar, ali u ovom slučaju nije bilo tako. Izbore je pripremao i raspisao Centralni izvršni odbor. Ovaj organ, koji je faktički podređen Vladi Srbije, na sebe je preuzo vlast u odsustvu Kralja Nikole, što je bilo protivno Ustavu koji je u članu 16. stav 1. propisao: „ Knjaz Gospodar stalno prebiva u zemlji, a kad bi po potrebi otišao neko vrijeme iz Crne Gore, zastupa ga Našljednik Prijestola. U slučaju da je ovaj spriječen da zastupa Knjaza Gospodara, onda će Knjaževsku ustavnu vlast vršiti Ministarski Savjet po upustvima, koja mu Knjaz Gospodar bude dao u granicama Ustava“. Takođe, treba istaći i ulogu savezničke komande u Kotoru, pod konrolom Francuske koja je srpskoj vojsci dala odriješene ruke da djeluje u pravcu ujedinjenja. Dakle, Centralni izvršni odbor preuzeo je vlast u zemlji suprotno pomenutom članu Ustava gdje je jasno navedeno ko i kojim redosljedom će vršiti vlast u odsustvu Knjaza. Ovaj odbor su sačinjavala četiri člana i to Svetozar Tomić kao prvi čovjek odbora, Petar Kosović, Janko Spasojević i Miroslav Raičević.
Još u rimskom privatnom pravu važila je maksima Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse haberet ( Ne možes na drugoga prenijeti više prava nego što sam imaš). Ovdje to pravilo očigledno nije poštovano s obzirom na to da odbor koji po Ustavu ne da nema nikakve nadležnosti, nego i ne postoji, sada raspisuje izbore za Narodnu Skupštinu i daje joj pravo da donese kobnu odluku za budućnost Crne Gore.
Ono što je ovdje apsurd i to u kafkijanskom smislu jeste to što je čelni čovjek odbora Tomić državljanin Srbije, ali ne samo on već i Kosović. Međutim, da stvar bude još gora Tomić nije običan građanin Srbije, već bivši šef Crnogorskog odjeska u Ministarstvu inistranih djela Srbije. Dakle u Crnoj Gori, nezavisnoj državi, u kojoj je i dalje na snazi Ustav iz 1905. izbore raspisuje i za njih pravila utvrđuje komitet na čijem čelu se nalazi stranac, i to propisuje pravila bez pozivanja na bilo kakav pravni osnov. No, ovo je samo početak perfidnog kršenja tada važećeg pravnog sistema Crne Gore. Ustav za Knjaževinu Crnu Goru propisuje sledeće odredbe vezane za izbor i sastav Narodne Skupštine:
Član 45.
Narodna Skupština sastoji se iz poslanika narodom slobodno izabranijeh i poslanika, koji dolaze po položaju, a to su: mitropolit crnogorski, arcibiskup barski i Primas srpski, muftija crnogorski, predsjednik i članovi Državnog Savjeta, predsjednik Velikog Suda, predsjednik Glavne Državne kontrole i tri brigadira, koje Knjaz imenuje.
Član 46.
Izbori su narodnijeh poslanika neposredni
Član 47.
Svaka kapetanija i sve oblasne varoši, kao i varoš Ulcinj, biraju po jednog poslanika.
Član 48.
Svaki crnogorski državljanin, koji je punoljetan, ima pravo da bira narodnog poslanika, bez obzira na to koliko plaća dacije.
Član 53.
Za narodnog poslanika može biti izabran samo onaj crnogorski državljanin: kome ima punijeh trideset godina, koji stalno živi u Crnoj Gori, izuzimajući one, koji se bave na strani po državnom poslu, koji uživa sva građanska prava, i koji plaća državi najmanje 15 kruna godišnje poreza i dacije, ili zajedno dacije i poreza.
Član 56.
Za narodnog poslanika u kapetaniji ili u varoši izabran je onaj, koji bude dobio apsolutnu većinu svijeh birača, koji su glasali.
Nije ispoštovana pravna procedura: Ovo su neke od ključnih odredaba vezane za izbor i sastav Narodne Skupštine. Međutim, nijedna nije ispoštovana i one su, kao i čitav Ustav derogirane pravno neutemeljenim aktom okupatorskog organa nazvanog Privremeni centralni izvršni odbor. Kršeći ove odredbe, odbor je propisao, da svaka kapetanija bira 10 povjerenika, svaki srez 15, varoš sa preko 5 hiljada stanovnika 10 povjerenika, a varoš sa manje od 5 hiljada stanovnika 5 povjerenika. Ovako izabrani povjerenici birali su poslanike i to tako da je iz svake kapetanije birano po 2 poslanika, iz srezova po 3, iz varoši sa preko 5 hiljada stanovnika po 2, a ispod 5 hiljada po jedan poslanik.Kao što se vidi, izbori postaju posredni suprotno članu 46. Nije ispoštovan ni broj poslanika koji se bira u kapetanijama i ostalim teritorijalnim jedinicama zemlje shodno članu 47., a u Skupštinu nisu ušla ni lica koja su na to imala pravo po položaju na osnovu člana 45. Izabrani elektori (povjerenici) su potom prostom aklamacijom na javnim skupovima birali poslanike. Što je najgore od svega kreatori ovog kultorno-istorijskog genocida nad Crnom Gorom nijesu uspjeli da ispoštuju ni sopstvena pravila pa je uz drastične neregularnosti odlučeno da narod iz određenih oblasti predstavljaju poslanici izabrani u drugim mjestima ( npr. Plav i Gusinje su predstavljali poslanici izabrani u Andrijevici). U pojedinim mjestima zbog zaostale telekomunikacione mreže, nije se ni znalo za održavanje izbora dok oni nisu bili gotovi. Takođe, izbori na Cetinju u Nikšiću i Beranama održani su dva dana poslije onoga koji je određen kao dan izbora. Izbori su održani bez postojanja biračkih spiskova i biračkih odbora, bez utvrđivanja identiteta birača.
Nije utvrđivan broj prisutnih birača, nije se utvrđivalo da li je na zborovima učestvovalo više od polovine birača iz jednog mjesta, što je neophodan kvorum za izbor. Rezultate su utvrđivali samo oni koji su vodili zbor, pa čak i kad je postojao konflikt interesa ( jer su i sami birani ). Bitno je napomenuti i to da je mnogim crnogorskim intelektualcima i viđenijim ljudima, zabranjen, baš kao i Kralju Nikoli, ulazak u zemlju, čime je velikom broju Crnogoraca koji po Ustavu imaju aktivno i pasivno biračko pravo onemogučeno da biraju i budu birani. Osim toga, brojni uticajni Crnogorci su uhapšeni od strane srpske vojske bez ikakvog osnova, a među njima je npr. bio i ministar unutrašnjih poslova Marko Đukanović. Time su prekršeni navedeni članovi 48. i 53 Ustava iz 1905.godine.
Međutim, ni ovdje nije kraj kršenju pravnog sistema, i stvaranju nekih, samo novom okupatoru znanih, fiktivnih pravila. Narodnu Skupštinu sazivao je Knjaz Gospodar. To je i propisano u članu 17. stav 1.: „Knjaz Gospodar saziva Narodnu Skupštinu u redovan ili vanredan saziv“, i stavu 2. istog člana: „On otvara i zaključuje sjednice Narodne Skupštine lično, prijestonom besjedom, ili preko Ministarskog Savjeta svojom poslanicom ili ukazom.“ Takođe, u članu 42, stav 1 i 2, Ustava: stav 1. „Knjaz Gospodar saziva Narodnu Skupštinu redovno svake godine o Lučinu dne (18.oktobar) i određuje mjesto, gdje će se sastati.“ Stav 2. „On je može sazvati i u vanredan saziv, ako bi to zahtijevali važni i hitni poslovi državni.“ Više je nego očigledno da su ove odredbe prekršene, mada još značajniji za ovaj segment kršenja Ustava jeste sljedeći član:
Član 101.
Narodni poslanici ne mogu se bez poziva Knjaza Gospodara skupiti u sjednice Narodne Skupštine, niti mogu dalje što raditi, kada su sjednice zaključene, odložene ili je Skupština raspuštena.
Dakle, posle završetka jedne sjednice samo je Knjaz Gospodar mogao sazvati novu. S obzirom na ratno stanje, Narodna skupština je „suspendovana“, i sva njena zasijedanja su odložena, ali kada je takvo stanje prestalo po okončanju rata, jedino je Knjaz Gospodar imao ustavne prerogative da je opet sazove. Naravno to je bilo nemoguće, jer oni kojima je predao kontrolu nad vojskom, oni za čiji spas je na Mojkovcu ginuo njegov narod su ga izdali.
Na kraju, da bi se zadao i konačan udarac farsičnoj priči o legalnosti Podgoričke Skupštine navešću sledeći član Ustava:
Član 36.
Državna oblast Knjaževine Crne Gore ne može se ni razdvojiti ni otuđiti. Njene granice ne mogu se ni smanjiti, ni razmijeniti bez sporazuma Knjaza Gospodara sa Narodnom Skupštinom.
Duh Načertanija: Kao što se vidi, za promjene granica Crne Gore zahtijevalo se kumulativno ispunjenje 2 elementa: 1) saglasnost Narodne Skupštine; 2) saglasnost Knjaza Gospodara. Dakle, sve i da je Narodna skupština sazvana po važećem Ustavu, i da je poštovan pravni sistem u tom pogledu, opet nedostaje važna karika, a to je saglasnost Kralja Nikole na otuđenje crnogorske teritorije. On ne samo da je nije dao, nego mu je uskraćeno i pravo da dođe u svoju zemlju. Tako je došlo do dvostrukog kršenja člana 36. Ustava koji je ključan za ovu oblast, jer se nije obezbijedila ni saglasnost Knjaza Gospodara ni saglasnost Narodne Skupštine.
Podgorička Skupština samo je rezultat jednog dugotrajnog političkog odnosa( utemeljenog na „Načertaniju“) Srbije prema Crnoj Gori, koji niko od vodećih ljudi naše zemlje tog doba nije mogao ili nije htio da vidi. Kontinuitet događaja koji su se odvili u burnom periodu početaka parlamentarnog života( Bombaška afera i Kolašinski proces), kao i ličnosti koje su umiješane u te događaje, pokazuju da je Podgorička skupština samo završni čin dugo pripremanog zatiranja Crne Gore. Cijena tih propusta bila je skupa ; nestanak Crne Gore sa mape i gotovo stogodišnje potiranje nacionalnog i kulturnog identiteta. Kada je regent Aleksandar genralu Dragutinu Milutinoviću rekao da „ pri radu u Crnoj Gori ne bude meka srca“ već je bilo kasno, scenario za Crnu goru je bio spreman. Prisustvo srpskih, ali i drugih savezničkih vojnika na dan glasanja oko Skupštine klasičan je dokaz da je Crna Gora u tom momentu bila pod okupacijom. To je vidjela i američka delegacija u Crnoj Gori, a i čuveni britanski državnik Gledston koji je izjavio da se prema Crnoj Gori ne bi mogli odnositi gore ni da je bila na strani Centralnih sila. Najviši pravni akt jedne države i to države koja je sebe žrtvovala za pobjedu saveznika ukniut je bez ikakvog pravnog osnova. To nisu uradili nijednim aktom bilo izričitim ili prećutnim ni prvobitni okupatori (Austrougarska). Iz ovog tragičnog događaja, trebamo da naučimo mnogo, jer ,,historia magistra vitae est“ i samo temeljnim pročavanjem prošlosti moći ćemo da kreiramo i kontrolišemo sopstvenu budućnost. Podgorička Skupština i svi događaji koji su iz nje proizišli dugo vremena su stavljani u drugi plan kada je u pitanju naučna zajednica, najprije iz objektivnih razloga , a zatim i zbog bojažljivosti da se ne naruši multinacionalni sklad u zemlji i iz straha šta će reći oni koji misle suprotno. Mišljenja svakako mogu biti različita, ali činjenice ne, a činjenice ukazuju na to da je Crna Gora okupirana i anektirana na nelegalan i nelegitiman način. U konačnom potrebno je svega nekoliko mjeseci i par loših poteza da se napravi tolika šteta, a stotinu godina da se ispravi. Mi smo našu ispravili 21. maja 2006.godine, kada je „Balkanska laž“ kako je farsu oko Podgoričke skupštine nazvao Vitni Voren, poništena, a sad treba da pokažemo da smo sazreli da istu ili sličnu više nikada ne ponovimo, jer Crna Gora je jedna od najstarijih država na ovim prostorima, a svoju samobitnost crnogorski narod ne mora dokaziviti nikom, ma koliko brojčano bio mali.
(Autor je pravnik)
