Novi razvojni koncept, koji je neophodan Crnoj Gori, podrazumijeva novu ulogu države, novu industrijsku politiku, uspostavljanje regionalnih klastera, bolje korišćenje domaće pameti, reaktiviranje preduzetničke ekonomije... Jer, evidentan je jedan broj otvorenih ekonomskih pitanja koja zahtijevaju hitno i osmišljeno djelovanje, među kojima su nezaposlenost, budžetski i trgovinski deficit, visok javni dug - što nužno podrazumijeva kontinuitet na istrajavanju i ubrzanju reformi. Preduslov je postizanje nacionalnog konsenzusa oko ključnih razvojnih pitanja, što nije nemoguće. U razradi takvog projekta, koji bi koordinirala i implementirala Vlada, trebalo bi okupiti institucije i pojedince od autoriteta, a u stvarnosti bi to bila kombinacija „mudrosti Istoka i pragmatičnosti Zapada“, kao formula uspjeha koju su primijenile neke zemlje u tranziciji - razvojnim performansama slične Crnoj Gori – kazao je u intervjuu za Pobjedu profesor Ekonomskog fakulteta dr Anđelko Lojpur komentarišući postignuto u ekonomiji za 11 godina od obnove nezavisnosti i pitanje kako dalje.
– U ekonomiji je od nezavisnosti do danas učinjeno koliko se moglo. Kako je trebalo iznova „identifikovati“ državu, građane, zastavu, himnu, jezik i rješavati niz drugih otvorenih pitanja nerijetko su jednim dijelom pitanja ekonomske prirode bila u drugom planu. Ipak, u Crnoj Gori je ispunjen polazni, bolje reći bazični preduslov u reformama kada su u pitanju zahtjevi koji se postavljaju pred zemlje u tranziciji – uspostavljena je prijeko potrebna makroekonomska stabilnost, kao preduslov svih preduslova.
POBJEDA: Da li su izvodljive promjene ekonomskog modela za koji se zalažete?
LOJPUR: Budući da postojeći nacionalni kapaciteti nijesu ni približno iskorišteni, mi na nivou nacionalne ekonomije imamo tzv. output gep, odnosno nivo privredne aktivnosti koji je ispod objektivno mogućeg nivoa, pa je jako važno da su promjene ne samo nužne nego i realno izvodljive. Doda li se tome nesrazmjera u razvoju između sjevera i juga, onda je jasnije za- što je nužno, ali i moguće pretvaranje komparativnih prednosti kojim obiluje Crna Gora u konkurentske. Zbog toga sam bliži onoj grupi ekonomista koji se poučeni razvojnim iskustvima uspješnih zemalja zalažu za politiku „vlastitih snaga za vlastiti razvoj“.
POBJEDA: Šta podrazumijeva nova uloga države, za koju smatrate da je neophodna ubuduće?
LOJPUR: Sve je više pobornika spoznaje da ako je „završen razvoj pod dominacijom države, onda je, podjednako, završen i razvoj bez države“. Nova uloga države bi se u najkraćem mogla opisati kao njeno napuštanje funkcije vodećeg preduzetnika i prelaz ka funkciji ispravljanja tržišnih anomalija i neuspjeha. Polazna teza je da „država grije- ši“, ali da tržište griješi više nego država. Ujedno, imalo bi smisla da preuzmemo neka iskustva iz prethodnog sistema, posebno kada je u pitanju ekonomsko zaostajanje u razvoju sjevera države, a to je da se kroz razvojne industrijske politike iznova u svakoj opštini identifikuju tzv. nosioci razvoja - jedno jako trgovinsko, industrijsko, poljoprivredno preduzeće...
POBJEDA: Uporno se zalažete za reindustrijalizaciju – zašto?
LOJPUR: Moramo zaustaviti proces deindustrijalizacije. Budući da se crnogorska ekonomija uglavnom nalazi u zoni malih i srednjih preduzeća, da je nerealno očekivati da budemo konkurentni u sferi usluga, te da se višak vrijednosti najviše stvara u industriji što je kao zakonomjernost shvaćeno i u EU i ugrađeno i u njihova najnovija razvojna dokumenta, moramo otvoriti novo pitanje, a to je osmišljavanje novih industrijskih politika i njihovog oživotvorenja u formi procesa reindustrijalizacije. Reindustrijalizacija na način na koji je kao ideja razrađena u EU da se učešće industrije u BDP podigne sa današnjih oko 15 na 20 odsto u 2020. Posmatrano u domaćim okvirima, to nikako ne znači „odbranu“ socijalizma, još manje „državni intervencionizam“ ili prizivanje „centralnoplanske privrede“, niti pak nepotrebnu ideologizaciju i upadanje u zamku novih ideoloških rasprava. To bi značilo totalni raskid sa neproduktivnom „dimnjičarskom industrijom“, definitivno gašenje velikih poslovnih sistema, bivših socijalističkih giganata koji, uz to, ne izmiruju obaveze prema državi i sobom u propast vuku stotine malih preduzeća ili pak i dalje opstaju uglavnom zahvaljujući dominantno nekim neekonomskim razlozima...
POBJEDA: Koliki rast ekonomije očekujete u narednom periodu i kada možemo dostići, toliko željeni, standard zemalja EU?
LOJPUR: Bolna je istina da ni jedan koncept ili mjera ekonomske politike, posebno ako se preduzimaju parcijalno (recimo, poreska politika i slično), ne mogu preko noći riješiti većinu ili neke od problema crnogorske ekonomije. Privremeno mogu donekle ublažiti negativne posljedice. Crna Gora se sada nalazi na oko 41 odsto BDP po stanovniku EU prema standardu kupovne moći i u kontekstu upravljanja procesom evropskih integracija. Vlada treba da se fokusira na ovo pitanje. To znači da je besmisleno pružanje otpora globalizaciji. Budući da ekonomisti po prirodi posla „moraju biti nacionalisti“, u tim nastojanjima na domaćem terenu moramo biti hrabriji i vispreniji, čak i kada su u pitanju propisi EU i poruke koje nam dolaze otuda, poput onih koje se tiču državne pomoći. Tako je upravo ovih dana ideja o „ekonomskom nacionalizmu“ procvjetala, a neke od članica EU zahtijevaju da se u svakoj doma- ćoj prodavnici mora naći najmanje 50 odsto domaćih proizvoda.
POBJEDA: Koji su ključni rizici u ekonomiji naše zemlje i kako ih prevazići?
LOJPUR: Jedno od bitnih pitanja za donosioce ključnih odluka je kojom će brzinom projekte koji su sada u toku i koju su druš- tveno opravdani, prije svega auto-put Bar – Boljare, prevesti u ekonomski opravdane. Međutim, ako se fokusiramo na pove- ćanje privrednog rasta i zaposlenosti, a to jesu ključni ciljevi ekonomske politike, time umjesto da generišemo rizik, mi smo u prilici da ga smanjujemo.
Ulazak u NATO će ubrzati našu ekonomiju
POBJEDA: Koliko će ulazak u NATO uticati na ekonomiju naše zemlje?
LOJPUR: Ulazak u NATO je svojevrstan pečat na crnogorsku državotvornost, koji sobom nosi prijeko potrebnu stabilnost u regionu što je ključna pretpostavka za nesmetano odvijanje ekonomksih tokova. Ekonomski značaj ovog poteza nije ništa manji, naprotiv. Ekonomski efekti nijesu upitni i kao maloj zemlji logično je da će naša davanja biti značajno manja od primitaka. Ujedno, a što je posebno važno je da dok smo se mi do sada otvarali prema „svijetu“, nekad silom prilika, ponekad previše brzo i neodmjereno, ovaj put se svijet NATO-a otvorio prema nama. Svaki drugačiji ishod bi značio ili da nam je ozbiljno nagrižena zdrava pamet ili da još dosta toga možemo nepotrebno izdržati. Za očekivati je da će imati višestruki i pozitivan uticaj na crnogorsku ekonomiju uspješnost u pregovorima oko ulaska u EU i NATO.
Oslonimo se na sebe
POBJEDA: MMF, Svjetska banka i ostale međunarodne institucije uporno nas upozoravaju na visok javni dug, deficit i spoljnotrgovinski deficit kao na veliku opasnost. Da li ćemo mi moći da se izborimo sa tim problemima?
LOJPUR: Države u tranziciji, prije svega, treba da stvore uslove za unosno ulaganje domaćeg kapitala, s tim da nije pitanje, kako se to često čuje, koliko ga ima i da je to nedovoljno, već je problem prvenstveno u tome kako se njime raspolaže. Ja sam bliže konceptu da crnogorska država treba da razvije vlastitu sposobnost za razvoj jer samo tako može zadobiti i povjerenje svojih građana. To svakako mora da se upodobi sa evropskim standardima, tako da jedini izuzetak u tom pogledu predstavlja naša sposobnost u pogledu potpunijeg, sada nam već dostupnog pristupa izdaš- nim evropskim fondovima. Rješavanje domaćih razvojnih problema mnogo više će zavisiti od brzine i kvaliteta toka procesa evropskih integracija nego od raznih savjeta i vidova pomoći, posebno kada je u pitanju MMF. Ovdje se, posebno kada je riječ o savjetodavnim uslugama, kao logičan nameće zahtjev za potpunije efektuiranje „domaće pameti“, koja dobrim dijelom i svojom krivnjom skoro da je gurnuta na margine društva. Tu ne mislim samo na desetak hiljada visokoškolaca koji su nezaposleni već u globalu, ali je činjenica da strategijskim pristupom razvoju ljudskih potencijala male nerazvijene zemlje mogu ostvariti ne samo nacionalnu prepoznatljivost u regionalnim okvirima, nego i značajno ubrzati svoj ekonomski razvoj. Ujedno, ovo je prilika da se manje razvijene zemlje sa tzv. periferije oslobode kontrole od strane svjetskih centara ekonomske i političke moći i dostignu nacionalnu prepoznatljivost u regionalnim okvirima. Uz to, svjedoci smo da dužnička ekonomija uzima svoj danak, usporava sadašnje i dovodi u pitanje svaki pokušaj budućih „reformi“, tako da u formi sve težeg „dužničkog bremena“ slabi i onako krhke poluge jedva uspostavljene makroekonomske ravnoteže u zemljama u tranziciji, i to je, po meni, realna opasnost
(Pobjeda)
