Duboke metaforičke poruke tog djela imaju za okvirnu priču sjećanje na stradanje sarajevske Nacionalne i univerzitetske biblioteke Vijećnice koju su 90-ih godina prošlog vijeka zapalili balkanski varvari. Spajajući poetiku i mudrosti Hajamovih rubaija sa naracijom o krizi balkanskog i evropskog savremenog društva, Karahasan pripovijeda univerzalnu priču o ljubavi, dijalogu, spajanjima i prožimanjima kultura. Trilogija se sastoji od tri novele: „Sjeme smrti“, „Utjeha noćnog neba“ i „Miris straha“. Njemački kritičar i esejista Zigfrid Leflerje Karahasanovu knjigu označio kao „vanvremensko remekdjelo“ i kao roman raskošne naracije o istorijskim događajima i refleksijama na aktuelne i univerzalne teme.
Na pitanje šta novo donosi trilogija „Što pepeo priča“ i šta ga je motivisalo da tri pojedinačne knjige/romana sada spoji u jedinstvenu veliku naraciju, Karahasan za „Pobjedu“ kaže da su tri novele u jedinstvenu priču spojili sami događaji iz savremenog života sa istorijskim zbivanjima i životopisom velikog persijskog mudraca i pjesnika Omara Hajama.
“Cjeline u trilogiji povezuju biografije, odnosno pokušaj da se razumiju život i sudbina velikog Omara Hajama. Glavni lik, Juso Podžak, čovjek bibliotekar, protjeran u posljednjim ratovima iz Livna, koji sada živi u Bergenu u Norveškoj, brani se od ludila, očajanja i mraka koji ga već nagrizaju, obnavljanjem sjećanja na sve ono što je u stradaloj i paljenoj sarajevskoj Nacionalnoj biblioteci, Vijećnici u tom gradu, svojevremeno čitao. A ono što je najviše puta čitao upravo je rukopis o Hajamu. I to je taj luk koji povezuje likove, događaje i vremena u trilogiji”.
U pitanju su veliki vremenski rasponi i događaji sa likovima koji govore o savremenosti, ali sa velike temporalne udaljenosti. Kojaje glavna poruka povezivanja sarajevske Vijećnice, Hajamovog rukopisa i glavnog junaka koji taj rukopis čita?
“Ja pišem u nadi da ću naći ono u što vjerujem. Ja bih počinio temeljit grijeh ako ne bih odgovorio onome ko me pozdravlja. Riječ me obavezuje. Vi znate da je svako pripovijedanje povezano sa tri bolna pitanja: prvo ko to govori, drugo zašto on to govori i treće zašto bih mu ja vjerovao. Jer, znate, drugačije je s govorom koji dolazi s pozicije moći, kralj ne mora objašnjavati zašto nešto priča, i briga ga da li mu vjerujete, ili ne, sveštenik govori s pozicija religijske moći i on ima pravo biti dosadan dok pripovijeda, on se poziva na dragog Boga. Ali, iza pisca ne stoji niko, samo priča!
Dakle, jasno je da je čitav ovaj roman potekao iz moje bolne potrebe, iz sna, da povjerujem u prelijepu Bulgakovljevu rečenicu „Rukopisi ne gore“. Sada vjerujem da je bar jednim dijelom ovaj roman omogućio to u što sam povjerovao i u šta sam nastojao sebe uvjeriti. I meni je bio strašno dramatičan problem kako ova tri plana pripovijedanja povezati u jedno, kako postići da oni budu skladna cjelina. Nadam se da sam u tome uspio, jer veliki je strah pisca da će biti dosadan, strah da mu ljudi neće povjerovati, strah da izmišlja… Ne možemo se osloboditi toga. Kao ni pitanja istine, koja je uvijek negdje u onome što se nalazi između dijaloga dvojice sagovornika. Tako je opsesija lika romana koji obnavlja sjećanje na svoj grad i zapaljenu biblioteku čitajući Hajama jedna od bolnih i nepobitnih istina našeg vremena”.
Da li je strah jedan od ključnih simbola i u ovoj Vašoj trilogiji o Hajamu?
“Strah je jedno od ključnih, univerzalnih pitanja naše egzistencije. Moj junak iz romana „Što pepeo priča“ Hasan Sabah tvrdi da je čovjek jedinstveno biće po strahu. Jer, kaže, sve životinje se boje nečega konkretnog, samo čovjek dolazi na svijet sav u strahu. Mi imamo metafizičke strahove. Danas ova tehnicistička kultura pokušava nas uvjeriti da je naš temeljni metafizički strah strah od smrti. Ja, da budem iskren, u to ne vjerujem. Moja smrt je na svijet došla zajedno sa mnom. Ja sam rođen sa svojom smrću u sebi i kako sam ja rastao rasla je i moja smrt. Od jednog momenta ja sam se počeo smanjivati, a moja smrt je i dalje rasla. I u jednom trenutku mene će nestati, a smrt će me potpuno progutati. Dakle, kako se mogu bojati onoga što je u meni. Ja mislim da je naš ljudski problem, naš metafizički problem, to što su naš temeljni strah i istovremeno naša temeljna čežnja neraskidivo prepleteni i spojeni. Naš najdublji strah je strah od drugoga.
Postoje mnogobrojni procesi kojima čovjek umnožava svoje strepnje i strahove na zemlji. Kult novca, vojne parade, prijetnje ratovima i drugi oblici demonstriranja moći. Kakav je položaj pojedinca i književnosti u svemu tome?
“Biti optimist u mojim godinama je pouzdani znak da sa čovjekom nešto nije u redu. Ali, ja sam, ipak, optimista iz nekoliko razloga. Jedan, čisto statistički, tehnički. Na svijetu se sve više prodaje papirnatih knjiga. Svi moji zapadni izdavači unazad pet šest godina prodaju više papirnatih, štampanih, nego elektronskih knjiga. Ljudi se vraćaju čitanju. Ljudi otkrivaju da su bića jezika. Diktatura tehnike, teror tehnike nas je uvjeravao decenijama da je najviše što možemo postići to da opslužimo mašine, da je jedini oblik našeg postojanja ovaj ovdje oblik, oblik koji imamo sad i ovdje. To je nešto što sam ja nazvao terorom ovostranosti. Uvjeravali su nas da mi najsloženije duhovne sadržaje možemo saopštiti sms porukom. Sad je sve to prošlo. Mi otkrivamo ponovo jezik. Otkrivamo u sebi čežnju za razgovorom, otkrivamo čitanje kao formu užitka u svojoj otmjenoj osami, kao formu slobode, jer književnost je najviša forma sloboda, jer nam omogućuje da proživimo desetine sudbina na koje nismo osuđeni. Vi ste „razgovarali“ sa Ivanom Karamazovim, poznajete ga mnogo bolje nego polovinu komšija. Vi ste proživjeli njegovu sudbinu, vi znate onog mučenika i junaka Lalićevog iz „Lelejske gore“. Književnost je, dakle, čudo, zato što nam nudi najveću formu slobode. Nudi nam mogućnost da se na trenutak oslobodimo sudbine na koju smo osuđeni i proživimo sudbine od kojih smo pošteđeni”.
S obzirom da se bavite, ne samo u ovoj trilogiji, vremenskim rasponima i istorijskim kontekstima, šta mislite o ovim ispadima nekih bošnjačkih političara i intelektualaca o tome da je Njegoš „genocidni pjesnik“?
“Kao što sam rekao, da bi se književnost, jezik i svaki razgovor shvatili, potrebno je odgovoriti na pet pitanja. Ko govori, kome govori, kojim tonom govori, u kojoj egzistencijalnoj situaciji se taj govorni čin odigrava i u kom vremenu govori. Njegoš nigdje nije pozvao na genocide. Pročitajte „Luču mikrokozma“, Njegoš je gnostik. Ja sam govorio na Njegoševim danima upravo o gnostičkom kod Njegoša, počinjući s Parmenidom, preko Empedokla, Pitagorejaca do Njegoša. Njegoš nema veze s tim što mu se pripisuje, radi se o tome što ga ti neuki ljudi nijesu ni pročitali, a kamoli razumjeli, ali uporno to koriste da bi pravili nesporazume. Kad govorimo o Njegošu, gledajte koje vremenske raspone imamo u njegovom djelu. A čovjek je biće vremena. Mi prestajemo biti ljudi ako se svedemo na ovaj trenutak. Moramo biti svjesni toga da smo uronjeni u vrijeme. Dajte, čitajte Njegoša prvo u njegovom vremenu, drugo čitajte ga iz njegovog iskustva vremena i treće razaberite ko, gdje i šta govori i onda nećete sebi oduzeti ovog svjetskog velikana. Ja sam bolji dok imam Njegoša”.
Kako komentarišete Deklaraciju o zajedničkom jeziku koja je nedavno promovisana u Sarajevu?
“Jezik znači prisustvo drugoga. Mi razumijemo svijet tako kako ga naš jezik predstavlja, mi ga čak tako i osjećamo. Sada već daleke 1993. godine, šef slavistike u Beču prof. Radoslav Katičić mi je na pitanje sa kog se jezika prevode moje knjige odgovorio da o jeziku odlučuju ljudi koji njime govore i, da je na mom mjestu, rekao bi s bosanskog. Jer o jeziku odlučuju ljudi koji njime govore, koji se njime služe i koji su govorili njime ranije. Jer ime jezika se odnosi na standard, na službeni jezik, a ne na lingvističku supstancu. Standard jednog jezika nije lingvističko nego političko pitanje. Svaka zajednica ima pravo uspostaviti svoj jezički standard, nazvati jezik svojim imenom. Ako mene pitate, ja kao skromni sluga jezika osjećam živim, znam, da su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jedan jezik”.
Jezik ne zaboravlja
Hajam kaže u jednoj od svojih rubaija „Kad jednom ne bude nas, svijet će biti svijet / Kad nam se izgube trag i glas, svijet će biti svijet…“. Kako Vi doživljavate ove Hajamove stihove i da li je književnost neka utjeha za pojedince i za pjesnike.
“Hajam je potpuno u pravu, kad ne bude mene biljke će i dalje rasti, rijeke će teći. Ali, dok ima ljubavi, dok ima u jeziku, bilo gdje, bilo kakvo sjećanje na mene, dok ima prijateljstava… ja ostajem. Strašan je problem to što su nas uspjeli uvjeriti da je smrt nestanak. To što mi je darovano ovdje da upoznam ljubav, prijateljstvo, da steknem na ovom svijetu nekoliko zaista pravih prijatelja, da doživim nekoliko čudesnih razgovora, to je veliko, čovječe. Jer, pazite, jezik je lud, jezik ne zaboravlja. Naš razgovor ostaje, „rukopisi ne gore“, a ja dodajem: ni razgovori ne nestaju”.
Pobjeda
