Piše: dr Goran SEKULOVIĆ
Ovđe ćemo dati nekoliko izvoda iz njegovog članka „Uzroci crnogorske kapitulacije” objavljenog u „Novoj Evropi” i prezentovati već objavljeni dio iz njegovih memoara koji je za časopis „Crnogorski anali” (br. 1/2013) priredio Borislav Cimeša — „NIKOLA PAŠIĆ, ZAO DUH EVROPE (Iz neobjavljenih memoara crnogorskog ministra spoljnih poslova).”
Petar Plamenac je pisao 1926. godine u „Novoj Evropi”: „Kao posljednji još živi Crnogorac koji u detaljima poznaje uzroke crnogorske nedaće iz godina 1914, 1915, i 1916. a koji nema interesa da ih taji, nijesam mogao odbiti da kažem ukratko što znam o tome, a što ide u prilog ugledu moje, vjekovima slavom pokrivene, uže domovine… Kao političar pripadao sam u Crnoj Gori grupi slobodoumnijih ljudi. Ljevičarske ideje bile su mi oduvijek simpatične. Još kao nezreo mladić (1898), sa Rakovskim, današnjim boljševičkim prvakom, vodili smo u Monpeljeu (Monpellier), obojica stranci (ja stipendista crnogorskog apsolutnog vladara), izbornu propagandu za socijalistu Benezeha, tipografa. U samoj Crnoj Gori, prirodno, simpatisao sam s Liberalnom i Klubaškom strankom: branio njene prvake, kada su bili u nevolji, pomagao im da se izvuku, i najposlije doprinio da u zemlji, bar po broju, predstavljaju najači faktor… Zbog ovih mojih političkih ideja, imao sam i dosta da pretrpim, pa sam karijeru pravio relativno vrlo polako… Vodio sam i dnevnik; svi su događaji u njem prilježno bilježeni. Materijal je vrlo opsežan; ali ga ovdje mogu dati tek u najkraćem izvodu. Nabrojaću suhoparno samo glavne događaje, dodajući najnužniji komentar.
…25. aprila 1913. godine, crnogorsku reakcijonarnu vladu, koja je bila neprijateljski raspoložena prema srbijanskoj vladi, zamijenili su u Crnoj Gori ljudi mirnijeg temperamenta i ubijeđene pristalice dobrih odnošaja između dvije srpske kraljevine. Ovi ljudi, iako mladi (ja sam bio među njima ponajmlađi), bili su veoma staloženi. Svi su predviđali — i toga se nijesu plašili — da Crna Gora i Srbija moraju, kad su se već granicama dodirnule, postati prije ili poslije članovima jedne zajednice; ubijeđeni o tome, svi su riješeni bili, da u buduće koordiniraju u svakoj prilici akciju spoljne politike Crne Gore sa onom Srbije. Vladino mišljenje dijelio je i pokojni kralj Nikola.
… U želji, da otvori put događajima koji su morali da se zbudu, i da otkloni po mogućnosti sve prepreke, tadašnja crnogorska Vlada, nerukovođena nikakvom primišlju, a ubijeđena da je pravo ujedinjenje moguće samo ako se bude izvodilo postepeno, u etapama, u neku ruku evolucijonistički, predložila je, u zimu 1913., srbijanskoj Vladi, da se Crna Gora i Srbija približe, stvaranjem međusobne unije u političkim, vojničkim i finansijskim poslovima. U tom smislu izmijenjena su, u prvoj polovini 1914. pisma između crnogorskog i srbijanskog Kralja. Inicijativa je dakle dolazila od kralja Nikole i njegove vlade. Pobude Crne Gore u ovom pitanju bile su čiste i uzvišene. Odgovor srbijanskog Kralja, koji je predlagao za uzor unije ondašnju germansku carevinu, učionio je nemio dojam na one, koji su u Crnoj Gori na ovom pitanju iskreno i bratski sarađivali. Sudeći po jednom tajnom raportu, koji je G. N. Pašić 2. februara 1914. učinio iz Petrograda u Biograd, on (G. Pašić) u ovom pitanju unije igrao je ulogu perfidnog vizantijskog političara, jer je, u času dok je Crna Gora prolijevala vitešku krv svojih sinova za Srbiju, potajno i neistinito klevetao Crnu Goru kod ruskog cara Nikole II. G. Pašić treba da kaže ugleda svoga radi, da li je taj njegov izvještaj istinit ili nije? U pitanju same unije trebalo je raditi oprezno, jer je austrougarska moćna monarhija bila vrlo surevnjiva na ovakve stvari.
Rad Pašića protiv Crne Gore: … Jasno se vidi rad G. Pašića protivu Crne Gore u časovima kad je ova čak i svoju slobodu zalagala za Srbiju i za srpsku stvar, i kad su crnogorski Kralj i njegova Vlada sve činili da se očuvaju dobri bratski odnosi između dvije srpske kraljevine. Mi smo u Crnoj Gori od 1913 radili na oslobođenju našeg naroda ispod tuđina, ne pomišljajući nikad da napuštamo Srbiju i njenu dinastiju. Naše je mišljenje bilo, da na svršetku Rata svaki od nas prisvoji od slovenskih zemalja Austrijske Carevine što više može, i da u tomu jedan drugog pomažemo, a nikad ne dozvolimo da nam koji susjed ospori pravo na prisvajanje ma kog bilo dijela našega plemena pod izgovorom da smo se proširili na račun jedan drugog. Poslije rata, pak, mislili smo, radićemo stalno, da se mirnim i evolucijonim putem dođe do ujedinjenja. Znali smo, dabogme, da će kad-tad igrati pri ujedinjenju glavnu ulogu onaj koji je veći, te prirodno i jači, a to je bila Srbija, iako pred istorijom, u pogledu srpske stvari nije manje zaslužna ni Crna Gora, taj viteški nasljednik stare Zete. Ali je G. Pašić, apsolutni gospodar srbijanske politike, mislio inače. On se nikad nije uzdigao iznad ideje ujedinjenja Crne Gore, Bosne i Makedonije pod Srbijom, da bi on mogao igrati ulogu velikog vezira. Za ostvarenje njegove zamisli, potrebno mu je bilo uništenje Crne Gore, a da bi to postigao, trebalo je diskreditovati i Crnu Goru i kralja Nikolu. Naviknuti na intrigu, koja je svagda bila glavna podloga njegove politike, G. Pašić je mučki klevetao Crnu Goru čak i u najtežim časovima… Za njega je cilj svagda pravdao sredstvo, ma bilo ono i najnemoralnije. Osjećao je da je Srbija jača od Crne Gore; staračka sujeta ga je vukla da izvrši ujedinjenje uz uništenje Crne Gore dok je on na vlasti.” (podvuk. G. S.)
Na kraju, Petar Plamenac zaključuje: „G. Pešić je napustio Crnu Goru 4. januara 1916, u tri sata po ponoći. Neprijtelj je već bio na putu za Bojanu. U tom času, 30000 Crnogoraca bio je na Tari u Sandžaku, a ostatak između Nikšića i Podgorice i Cetinja i Podgorice. Nije više bilo moguće izvesti Crnogorce i izbjeći kapitulaciju. Crnogorsku vojsku je, dakle, svjesno i prema dobijenim instrukcijama, doveo do kapitulacije srbijanski gjeneralštabni pukovnik G. Petar Pešić. Svrha mu je bila — on je to i sam priznao — da se Crnogorci ne nađu na Solunskom Frontu uza Srbijance, i da kralj Nikola ne uđe u domovinu uza srbijanskog kralja Petra. G. P. Pešić je, na taj način, uništio Crnu Goru; iskopao je mnoge crnogorske domove, upropatio materijalno veliki broj crnogorskih familija, bacio je na ulicu mnoge od nas sa cjelokupnim našim porodicama, posijao klicu mržnje između dva dijela jednog istog naroda. On je veliki grješnik.
Ispitati uzroke crnogorske kapitulacije: U interesu je istine, u interesu je pravde, u interesu je javnog morala, u interesu je sloge između Crnogoraca i Srbijanaca, da jedan častan sud, sastavljen od prvih pravničkih i vojničkih ličnosti, ispita uzroke crnogorske kapitulacije. Tu nije više u pitanju samo kralj Nikola. On je mrtav — on pripada istoriji. Ako je i pola istina od onog ašto se — ne uvijek dokumenovano — o njemu kazalo, istorija će dati o njemu svoj strogi sud. Ja ga ne branim.
Nalazim samo za svoju dužnost da kažem, da ako je kralj Nikola bio onakav prije i poslije kakav je bio dok smo na vlasti bili serdar J. Vukotić i ja, istoričar će zaključiti, da je kralj Nikola bio na čast zemlji koja ga je dala, na čast narodu iz koga je izašao. Ali je ovdje u pitanju nešto više od jedne ličnosti, ovdje je u pitanju vjekovna čast i slava Crne Gore… Ne pripadam u duši nikakvoj stranci. Te pozivam Crnogorce koji nijesu degenerisani, ma kojoj političkoj grupi oni pripadali, da mi pomognu u ovoj odbrani časti Crne Gore i njenih sinova, koji su pet vjekova ginuli za slobodu srpskog naroda i za časno, pošteno, i nezainteresovano ujedinjenje. Za sve što sam ovdje iznio, nosim lično cjelokupnu odgovornost.” (podvuk. Petar Plamenac; viđeti u: „Crna Gora i Crnogorci u ‘Novoj Evropi’”, priredili Branislav Kovačević i Marijan Mašo Miljić, NJP „Pobjeda”, Podgorica, 2005. g., str. 180, 181, 182, 188/189, 189, 198/199 i 199)
U svojim memoarima — odnosno u tekstu NIKOLA PAŠIĆ, ZAO DUH EVROPE koji je nazvan po Plamenčevoj posljednjoj rečenici u kratkom izvodu iz njih — Petar Plamenac, takođe, dokumentovano i analitički do kraja osvjetljava krajnje negativnu ulogu koju je imao Nikola Pašić u Prvom svjetskom ratu, naročito kada je riječ o državnoj i nacionalnoj sudbini Crne Gore i Crnogoraca.
Petar Plamenac piše: „Angažujući se u balkanski rat 1912. godine nijesmo znali što košta jedan moderan rat. Ovaj rat je udvostručio našu teritoriju. U ovom momentu mi smo željeli da živimo što duže u miru i da uredimo bogate predjele koje smo oduzeli Turcima. Naše ljudske žrtve u balkanskom ratu bile su vrlo velike. Od svega srca željeli smo jedan dug odmor. U ovom momentu nijesmo vidjeli ništa što bi moglo kompromitovati mir, uzevši uobzir da Austrija, koja je mnogo zainteresovana na Balkanu, bijaše primila rezultat dva balkanska rata. Nijesmo željeli novih komplikacija utoliko manje što nam je Rusija još 1911. ukinula subvenciju za vojsku. Nekorisno je da vam govorim o razlozima koji su natjerali Rusiju da nam povuče ovu pomoć. Dovoljno je da vam kažem da nas je neko sa intrigama zamijenio u Petrogradu i raširio famoznu legendu da je kralj Nikola čovjek Austrije i kao takav nesiguran. Pošto sam u aprilu 1913. imenovan za ministra spoljnih poslova Crne Gore, učinio sam sve što je mogućno da bi zadovoljili Rusiju i da bi je naveli da bi nam dala bar potreban novac da plaćamo naše oficire koji su učili u Rusiji i koje mi nijesmo mogli plaćat sa redovnim sredstvima našega budžeta.
Svi moji napori bili su nekorisni. Mi smo očajavali, kada u aprilu 1914, u momentu kada smo se najmanje nadali, kralj me je pozvao i rekao mi je da je ruski vojni izaslanik na Cetinju, po naređenju iz Petrograda bio kod njega i da mu je rekao da će ruska vlada nastaviti da plaća vojnu subvenciju Crnoj Gori, da će čak platiti sve zaostatke i najzad da će snabdjeti oružjem i odjećom 50.000 ljudi. Pitao sam Kralja, da li zna uzroke ovog naglog mijenjanja mišljenja ruske vlade prema nama. Odgovorio mi je da mu je ruski vojni izaslanik rekao, da tamo predviđaju bliski rat. Bili smo zapanjeni, jer smo smatrali, da nijesmo u stanju da vodimo rat u ovom trenutku potpomognuti čak i vojnički. Kralj, koji je bio pod uticajem svog starijeg sina Danila i koji je govorio da je njemačka vojska nepobjediva, nije vjerovao u pobjedu Rusije nad Njemačkom i Austrijom. Nijesmo mogli predvidjeti ulazak Rusije u rat protiv Centralnih sila, naročito protiv Italije. Kako je kralj Nikola imao naročita sredstva da doznade sve što se tiče ruske vojske zamolio sam ga da potraži povjerljiva obavještenja. On je to učinio i, već u početku maja, mogao mi je reći da je vrlo daleko od jednog rata protiv Austrije. Molio me je da čuvam tajnu.
Uprkos svega, ni ja ni Kralj nijesmo smatrali da je rat između Rusije i Austrije tako blizak. U ovom momentu nije postojalo između ovih zemalja spornih pitanja tako ozbiljnih, koja bi mogla dovesti do rata. Motiv jednog sličnog akta nijesmo mogli pronaći. Nijesmo mogli pogoditi koji bi to bio uzrok rata. Ovo nas je umirivalo utoliko više što je ruski poslanik na Cetinju javno govorio, — a on je bio iskren, — da je svaki rat između Rusije i Austrije nemogućan iako ga je njegov vojni izaslanik predviđao tako bliskim. Bilo je to 28. juna 1914. Austrijski poslanik bio je na odmoru. Austro-Ugarski prestolonaslednik prisustvovao je manevrima u Bosni. U pet sati uveče jedan telegram Presbiroa iz Beča javio je, da je neki Princip, nacionalnost srpski, ubio u jednoj sarajevskoj ulici austrijskog prestolonaslednika i njegovu ženu. Kralj Nikola nije bio u zemlji. U primljenoj novosti o ubistvu nasljednika austrijskog prestola vidio sam uzrok jednog budućeg rata koji smo ja i kralj Nikola tražili bez uspjeha prije dva mjeseca.
Bio sam vrlo zabrinut i nervozan. Iste noći našao sam g. Gavrilovića srpskog poslanika na Cetinju. Bio sam iznenađen kada sam ga našao vrlo mirna. Razgovarali smo o ozbiljnom dnevnom događaju i predviđali smo sve mogućnosti. G. Gavrilović je ćutao jedan momenat, zatim mi odjedanput reče: ‘Ovaj metak donijeće slobodu čitavoj srpskoj rasi’. Ja sam mu odgovorio: ‘Samo da ne izgubi neko od nas dobivenu slobodu sa toliko krvi i žrtava, a što će se dogoditi ako nas Rusija ne pomogne’. ‘Ne bojte se — odgovorio mi je, — Rusija nas neće napustiti’. ‘Jeste li vi u to sigurni?’, upitao sam ga. ‘Da, rekao mi je, g. Pašić je vrlo vješt i nije uzalud išao ove godine u Rusiju. Morao se osigurati sa te strane.’ Kao što vidite, mnogo poštovani gospodine, nijesmo sumnjali ni ja, ministar spoljnih poslova Crne Gore, ni srpski zvanični pretstavnik na Cetinju, da će ubistvo naslednika austrijskog prestola biti uzrok rata i da je ovo ubistvo bilo pripremljeno u Beogradu od samog Pašića. Nekoliko dana docnije vratio se kralj Nikola iz Kisingena na Cetinje. Kralj je takođe vjerovao u rat i u vojnu intervenciju Rusije. Na moju primjedbu da je ruski poslanik na Cetinju gospodin de Girs suprotnog mišljenja i da govori, isto što i g. Oto, austrijski poslanik, t. j. da zna da Rusija neće lomiti vrat da bi branila ‘ženoubice’, Kralj mi je odgovorio: ‘Gospodin Girs ne zna ništa, obaveštenja moja i ruskog vojnog izaslanika na Cetinju su mnogo bolja’.
Tada sam bio upućen u događaje koji će se desiti jer je Pašić bio stvorio causus belli (uzrok rata). Sledeće dane proveli smo u zabrinutosti iako su i srpska i austrijska vlada izgledale vrlo mirne. To je jasno. Rat je počeo. U avgustu 1915 dao sam ostavku. U oktobru iste godine postavljen sam za guvernera Podgorice sa misijom da primimo srpsku vojsku u povlačenju, diplomatski kor u Srbiji i srpske političke i civilne izbjeglice. Zahvaljujući mojim funkcijama morao sam u Podgorici doći u dodir sa mnogim srpskim političkim ljudima naročito sa velikim brojem narodnih poslanika svih partija.
Svi su oni vjerovali da je to kraj Srbije. Svi su optuživali gosp. Pašića i njegovu vladu da su izazvali rat čija je posledica rušenje Srbije. Svi su govorili o Rusiji sa prezrenjem. Na vrhuncu očajanja govorili su: ‘Naša braća u Austriji mogla bi još čekati. Potrebno nam je, prije nego što bi mogli sanjati da ih oslobodimo od Austrije, pedeset godina odmora i mira da uredimo Makedoniju. Bandit (Pašić), čiji se sin nije borio tri godine rata, nije htio čekati; izazvao je Austriju koja nije ništa od nas zahtijevala.’ Po njima je gosp. Pašić pripremio na svoju ruku ubistvo nadvojvode i natjerao Austriju na rat. Oni su ovo kategorički potvrđivali. Znali su mnogo o ovoj zavjeri. Uvijek su o njoj mnogo govorili. Takođe sam u Podgorici od ovih istih ljudi saznao da se jedan tajni povjerljivi Pašićev agent nalazio među zavjerenicima. Nije nimalo čudnovato što je gosp.
Pašić bio anonimni šef zavjernika. Nije to bilo ni prvo ubistvo, ni prvi politički zločin gdje je on bio kriv. Gosp. Pašiću ne treba ništa vjerovati. Najviše laže onda kada se kune ili kada poriče. Želio je ovaj rat i izazvao ga je. Radio je mirno jer je imao obećanu rusku pomoć u slučaju napada od strane Austrije. Trebalo je samo da nađe causus belli. Zbog toga je naredio da se ubije naslednik austro-ugarskog prestola od austro-ugarskih podanika koje je Pašić, za tu svrhu potplatio. On je uspio da obmane poznatu naivnost rusku, koja nije mogla vjerovati u njegovu političku perfidnost, te je zbog toga bila ubijeđena u austrijsku nasrtljivost. Doćiće dan kad će vam zavjerenici priznati, da je gospodin Pašić bio šef zavjere. To treba samo sačekati. Mi svi to znamo. Viđećete da je g. Pašić bio zao duh Evrope.” (Petar Plamenac: „NIKOLA PAŠIĆ, ZAO DUH EVROPE; Iz neobjavljenih memoara crnogorskog ministra spoljnih poslova”, „Crnogorski anali”, br. 1/2013. g., priredio Borislav Cimeša). (Nastavak sjutra)
